Nakon što smo jučer objavili idejno rješenje arhitektonskog biroa iz Graza iz 2003. i 2004, prema kojemu je na Dajli trebalo biti sagrađeno luksuzno turističko naselje, više-manje trebalo bi sve biti jasno oko toga spora, koji je prije dva mjeseca izbio u javnost. Plan Benedikta d.o.o., zajedničke tvrtke Porečko-pulske biskupije i Ureda za nekretnine austrijske biskupije iz Linza, bio je na Dajli zagraditi turističko naselje, koje bi najvećim dijelom bilo komercijalno, a sigurno jednim dijelom i za crkvene, tj. humanitarne potrebe. Kada su za te planove doznali benediktinci u Praglii, koji su u Dajli bili do 1947., nastojali su svim silama prigrabiti vrijedno zemljište natrag u svoje vlasništvo. Pokrenuli su spor unutar Crkve, u kojega su uvukli Vatikan sve do samoga (očito selektivnim informacijama izmanipuliranog) pape Benedikta XVI., služeći se, osim snažnog lobiranja i čitavim nizom smicalica. Primjerice, premda je bilo dogovoreno da se spor riješi unutar Crkve, benediktinci su 2006. na sudu u Bujama tužili i župu i biskupiju i državu, kako bi se zabilježili u gruntovnici na istome sudu, što je automatski značilo zaustavljanje svih planova, jer je tzv. plomba benediktinaca sve blokirala.
Naravno, njihov opat, nekadašnji bankar, Norberto Villa, nije naivac, pa je i dalje nastavio gurati spor kao unutarcrkvenu stvar, što je rezultiralo poznatim sporazumom, kojega biskup Milovan nije htio potpisati, već je to umjesto njega učinio zamjenski biskup. Može zvučati čudno, ali u cijeloj priči najveći je krivac hrvatska država, tj. njezine vlasti i službe. Premda se država u ključnom trenutku sredinom kolovoza ove godine uključila, nakon pritiska javnosti i vapaja iz Poreča, kao ključni arbitar i zamršeni čvor slučaja Dajla presjekla tako što je rekla da povrata zemljišta Crkvi nije trebalo ni biti te vratila zemlju u vlasništvo Republike Hrvatske, država je generalno najveći krivac, jer problem povrata Crkvi oduzete imovine nikako ne može riješiti godinama. Tu i tamo je nešto vraćeno, ali golemi kompleksi, s tzv. popisa kapitalnih objekata, još uvijek nisu vraćeni. I to nije samo slučaj u odnosu prema većinskoj Katoličkoj crkvi, nego i prema ostalim vjerskim zajednicama.
Hrvatska se formalno obvezala vratiti vjerskim zajednicama oduzetu imovinu, ali ti povrati zapinju na svakoj mogućoj razini na kojoj mogu zapeti, od državne preko županijske do gradske i općinske. Država se, dakle, pokazala nesposobnom za povrat. A novca za nadoknadu nema...
U takvom kontekstu uopće nije nenormalno da se pojavio jedan slučaj Dajla, za kojega se prvo tvrdilo da je povrat imovine moguć, a nakon toga da ipak nije. Država se ponaša kao neko “uzimalo-davalo” očito bez ikakvih kriterija, pa i pravnih uporišta. I to isključivo zbog jednog jedinog razloga, a taj je da se nikada nije ozbiljno uhvatila u koštac s problemom povrata oduzete imovine. Što rađa čitav niz problema i otvorenih pitanja, pa i sukoba kao sada oko Dajle. Čega ne bi bilo da je u pitanju povrata imovine bilo samo malo više serioznosti i hrabrosti da se u današnjem vremenu isprave povijesne nepravde, za koje ni ova država, ni naše generacije nisu nimalo krive.
Nda, samo sto Dajla vec dugo nije crkvena imovina. Isplacena je crkvi novcima radnicke klase Hrvatske. Lakoma crkva hoce i novce i ovce!