Žnora je krečio stan i zvao nas je da dođemo pomoći. Odazvali smo se Gajba i ja. Zapravo, ne znam koliko je dolazak imao smisla, jer niti smo znali to što treba raditi, niti nam se radilo. Žnora nas je pročitao nakon što smo popili i drugu rundu, a nismo farbu ni pogledali.
– Koji sam ja teletabis da vas pozovem da bilo kaj radite. Vi samo znadete pizditi i filozofirati. Štono kažu u nekoj seriji “pun mi je kurac ovih teoretičara” – Žnora je rezignirano posegnuo za bocom i sjeo kraj nas. Potapšao sam ga po koljenu. – Ajde, ajde, nije rad stvorio čovjeka. Dobro, barem ne Hrvata. Družit ćemo se, popričati, oplemeniti glupo prijepodne – tješio sam njega i pravdao sebe.
– Mislim da se serija zove Brisani prostor – zamišljeno se nadovezao Gajba i objasnio – o Bugojanskoj grupi.
– Sjedite tu, zezate, ne radite ništa, a meni stan ko onaj rudnik u kojem su zatrpani čileanski rudari. I ovdje bi sve moglo potrajati mjesecima – mrmljao si je zdvojno u bradu.
– E, a među zarobljenim rudarima je i jedan nogometaš. Da neko upozori Mamiće, možda im je to novo pojačanje, znate da braća vole Južnoamerikance – Gajba je već slagao momčad za Ligu prvaka.
– Znaš, Žnora, kad si nazvao mislio sam da je to onako, iz fore, i nekako očekivao da ću kod tebe zateći velečasnog Sudca. Čovjek sad dizajnira.
– Zašto njega? Premda, meni je velečasni Zlatko osobno drag i volio bih da je sada ovdje – rekao je Žnora i instinktivno pogledao prema raspelu koje je jedino ostalo visjeti na zidu.
– I meni je drag, ali se nekako bojim za velečasnog – Gajba je uletio, a mi smo ga pogledali.
– Ma niš, samo ga je nekako, kaj ja znam, previše. Te iscjeljuje, te vodi duhovne seminare, te snima ploče, pa izrađuje kipove, pa sad i uređuje interijere. Kontate, strah me da ne postane posvuduša – slegnuo je ramenima.
– Pa kaj bi trebao skrivati da sve to zna i da ima tolike talente samo da vama ne ide na živce – Žnora je bio uobičajeno iživciran.
– Ma nikako, ali, ono, da ne bude baš Bono Vox. Velečasni Zlatko kao pop-zvijezda – prispodoba je prošla nezapaženo.
– Više se od čovjeka ne da živjeti. On će, kao, spasiti svijet. Brate mili, ili sviraj il se kandidiraj, ali mi nemoj prodavati rokenrol uz politiku – sad sam i ja bio iživciran.
– Dobro, onda vlč. Sudac treba se lijepo utopiti u masi, neka nestane. Ljudima ovdje smeta svatko tko malo odskače – Žnora je ustao i počeo glancati raspelo.
– Ne kužiš Žnora. Gajba tvrdi, kao i ti, da velečasnog treba čuvati od prekomjerne upotrebe. Kak da velim, ili nek kreči ili nek liječi – bio sam uvjeren da mi stihovi danas idu. – A jel kontate kaj nastane kad ti velečasni okreči kuću? Pop art – a Gajba je vjerovao da mu idu prispodobe. – Čovjek ne kreči, nego duhovno i umjetnički osmišljava prostor – Žnora je objasnio, a ja pogledao Gajbu. – A da se velečasni Zlatko zaposli u Dinamu? Klubu ionako treba čudesno ozdravljenje, a treba “okrečiti” i stadion.
Samo da ne postane kao Bono Vox, pop-zvijezda. Od čovjeka se više ne da živjeti. Kao, spasit će svijet. Brate mili, ili sviraj il se kandidiraj
