Usnuo sam strašan san. Milanovićeva vlada ostala je na vlasti još idućih šest godina. Ružan san bio je posljedica toga što je Državni zavod za statistiku objavio da nam je na godišnjoj razini promet industrije pao 8,9 posto! Hrvatska industrija u godinu dana izgubila je gotovo desetinu prihoda. Kako je industrijska proizvodnja pala za “samo” jedan posto, znači da naša industrija od ulaska u EU više ne uspijeva prodati sve što proizvede. Ne treba biti stručnjak da bismo shvatili kako nam je brod kojim plovimo torpediran. U drugim državama proglasili bi uzbunu. U Hrvatskoj taj podatak uđe na jedno, a izađe na drugo uho. Nakon ovoga premijer i svi ministri, svi zastupnici Sabora, cijeli Ured predsjednika trebali bi se pomoliti za čudo, a onda proglasiti izvanredno stanje i formirati vladu nacionalnog spasa. Tu brojku logično prati još jedna katastrofalna – prijeđena je granica od 370.000 nezaposlenih. Burza je puna industrijskih radnika koji više ne zarađuju, dok nabubrena javna uprava ostaje nepromijenjena. Moj ružan san posljedica je još jednog razgovora. S hrvatskim poslovnjakom koji mi je prije godinu dana najavio da će pokrenuti proizvodnju u kojoj Hrvatska ima tradiciju, inženjersko znanje i stručne radnike. Pitao sam kako napreduje jer je u međuvremenu zakupio i neke hale u okolici Zagreba.
– Ništa, zaustavio sam investiciju, Linić opet najavljuje da će podignuti PDV, Vrdoljak nije sastavio industrijsku strategiju, bavi se stvarima “na dugom štapu”, istraživanjem nafte i plina, ne mogu izračunati isplativost, neću sada investirati – odgovorio mi je. No kazao mi je da ipak pokreće proizvodnju, samo u drugoj zemlji. Ma u kojoj, pitao sam ga. Iznenadio me je – otišao je u prosperitetnu državu istočne Afrike. – Tamo je već Nijemaca više no u bilo kojoj drugoj stranoj zemlji – dodao je i objasnio da je tamo profit nekoliko puta veći no u Europi, radnici su stručni, a državna administracija u roku od pet dana izda ti potrebne dozvole...
Ružno sam sanjao zbog još jedne njegove priče. Premijer je još bio Sanader, a poslovnjak je doveo njemačke partnere, proizvođače automobilskih dijelova. Nijemci su željeli u Hrvatsku preseliti proizvodnju električnih kabela za autoindustriju. Planirali su zaposliti tisuću radnika. Naš poslovnjak povezao se s Vladom, najavio ih, oni su došli u Zagreb. I sve je završilo fijaskom. Niti su njemački investitori primljeni na razini ministra gospodarstva, sat i pol su čekali da ih primi petorangirani službenik, a nakon razgovora procijenili su da bi preseljenje u Hrvatsku trajalo dvije godine. Nakon toga Nijemci odlaze u Srbiju. Dočekao ih je Boris Tadić s nekoliko ministara. Odmah su im rekli da će pet godina biti porezno rasterećeni. Istog su ih dana odvezli do hala u okolici Beograda. Nijemci su vidjeli da su potrebna minimalna ulaganja i pitali za koliko vremena mogu riješiti papirologiju. Domaćini su im uzvratili – a koliko vam treba da preselite strojeve? – Dva mjeseca – odgovorili su Nijemci. – Dobro, onda nam dajte mjesec dana da riješimo papire – odgovoreno im je. I bi tako. Danas tamo Nijemci zapošljavaju 1600 radnika. – Naši više ništa neće pomaknuti, a oni novi koji žele doći na vlast, ne dođu li s projektima, investitorima, bez dogovorene financijske injekcije prijateljskih država – ne moraju ni dolaziti na vlast – kazao mi je na kraju poslovnjak. Bojim se, opet ću ružno sanjati.
Stvar tako stoji. Naši su svi vrhunaravni. Dok se prepucavaju po facebooku ne stižu odgovoriti na dopise potencijalnih investitora i stranih ministara.