Informacija koju su objavili iz Splitske nadbiskupije da je Vatikan spreman čak na najrigorozniji potez i don Ivanu Grubišiću skinuti ono “don” ispred časnog imena, nikoga zapravo nije iznenadila. Između don Ivana i crkvenih vlasti, kako otprije onih u Splitu, a sada evo i ovih u Vatikanu, napeti odnosi nikako se ne smiruju, štoviše, napinju se do puknuća. A ono je, čini se, sada jako blizu. Javnost ima podijeljene osjećaje i misli pa, dok jedni optužuju crkvenu vlast da je rigorozna i bešćutna, drugi shvaćaju da se radi o posve normalnom procesu prema neposlušnom svećeniku (bez obzira na to što je sada u mirovini), tj. da svaki svećenik jako dobro zna koje granice može u svome poslanju (i koliko puta) prijeći i kada će biti suočen s manjim ili većim sankcijama.
I don Ivan Grubišić to jako dobro zna. I odlučio je ići upravo tim buntovničkim putem. Međutim, taj je njegov put sada ipak nešto drukčiji nego prije, dok je bio aktivni svećenik. Em je s jedne strane u mirovini, em je s druge do grla u politici. Mnogi se zbog toga pitaju je l’ to isti onaj don Ivan otprije nekoliko i više godina pa se dvojba oko njegova novoga poslanja dodatno produbljuje.
Dakako, ona biva sve većom i većom ako se vidi da ga jednakom strašću snube i SDP i HDZ na osnovi nekih svojih anketa, jer su nanjušili don Ivanovu lokalnu popularnost, pa će mu zacijelo nuditi brda i doline, tj. svu vlast svih kraljevstava ovoga svijeta, ne bi li se oni uz njegovu pomoć popeli na vlast u Splitu i okolici. Nude mu to ne kao osobi posvećenoj svetim sakramentom svećeničkog reda, pa čak ni katoličkom intelektualcu i teologu, nego isključivo kao poželjnoj popularnoj figuri (čak ni kao političaru jer iza njega nema još nikakva politička traga osim pukog ulaska u Sabor) i na taj način ne potpiruju ništa drugo nego običan populizam. I pretvaraju don Ivana u “pop” Ivana, tj. populista Grubišića. A on se upinjao svoju karizmu svih godina svoga svećeništva stjecati na polju intelektualnog elitizma i intelektualne neovisnosti! I kao takav stekao je glas svojevrsnog opozicionara i u Crkvi i u društvu, odnosno mnogi su njegovi istupi prepoznati kao glas zdravoga razuma u ludom vremenu u kojem živimo. Odatle, dakle, njegova popularnost. Dakako, ona nikada nije svoje čvrsto uporište imala u samoj Crkvi i nikada ondje nije rasla premda je don Ivan govorio često upravo o identičnim problemima o kojima šuškaju i kašljucaju crkveni kružoci. No, oni to čine tajno, a on je činio javno, pa je dospio na glas crkvenog oporbenjaka ma što god to značilo, jer bi Crkva, de facto, uvijek trebala biti opozicijom u svijetu u kojemu živi, naprosto zato što se ne može pomiriti s nepravdom, nemoralom i bezakonjem ma koliko legalni bili. Osim ako je se ne potkupi, naravno. Ali to je uvijek kratkoga vijeka.
Pred don Ivanom je sada dilema: ostati “don” s titulom štovana gospodina ili “pop” s političkom zakačkom populističkoga zadaha. Ta dilema nije samo pred njim nego i pred svim njegovim štovateljima i mrziteljima, prijateljima i neprijateljima, prema kojima don Ivan Grubišić ima moralnu obvezu jasne deklaracije, a ne skrivati se iza oksimorona da on nije političar jer nema političku stranku, nego udrugu koja ga je lansirala u Sabor. To su priče za malu djecu. I svjestan ih je i sam don Ivan. Samo je pitanje hoće li imati snage procijeniti budućnost u ovome trenutku. Jer budućnost u kojoj bi ga mogli odbaciti njegovi sadašnji politički “prijatelji” mogla bi biti mnogo bolnija od prošlosti u kojoj su ga odbacili mnogi njegovi dojučerašnji crkveni kolege.
Bez obzira na prefikse, Ivan Grubišić je Čovjek. (Č je namjerno veliko da bi se istaknula karakterna osobina). Mnogi koji nose prefiks "don" to nisu.