Žnoru sam zatekao kako ispred računala fućka melodiju “Zeko i potočić”. Neuobičajno za njega, ali nije bio nadrkan i nakon dugog vremena djelovao je kao odrasla osoba koja je zbog nečeg posebno zadovoljna. Čak je započeo konverzaciju.
– Vidi, Dinamovo proljeće 1982. Imaš na Jubitu sažetke utakmica. Da se smrzneš, a. Kakvo je to vrijeme bilo! – moglo se reći da je bio ushićen.
– E, ovo je protiv Zvezde, to sam bio na stadionu. Ja i pokojni stari. Pazi, to je bilo drugo kolo proljetnog dijela prvenstva. U prvom protiv OFK Beograda u gostima bod, onda doma Zvezda dobivamo 3:0, pa idemo u Split i macnemo Hajduka, mislim 2:1 – Žnora me inficirao.
– A znaš tko je zabio na Poljudu? Znam ja, a i Zeko zna – smijao se grohotom i tada mi je sinulo zašto i Žnora može biti sretan.
– Pa ti si popizdio zbog Zajeca, jelda? Vratio se Zeko i sad ti je srce na mjestu – moram reći da sam nekako dijelio Žnorin stav, premda sam pomalo i mrzio Zajeca. Jer taman kada sam bio spreman skroz dignuti ruke od nogometa, vratio se u Dinamo i opet pripalio fitilj zanimanja. Samo da ga Mamić ne dobije na dva mala.
– Nego, kaj bi trebao?! Jebate, gledao sam u životu tri čovjeka koja su u svijetu mogla provesti loptu od šesnaesterca do šesnaesterca. Jedan od njih bio je Zajec. Gle, gle ovo – podigao se sa stolice i ciljao prstom po ekranu gdje su plavi dresovi upravo zabijali gol. Čekao sam samo da počne skandirati, mahati zastavama, bacati petarde. No, tada je nazvao Glava te da gdje smo, da kaj se čeka, da se cuga grije, da nema puno vremena i sve tako rafalno. Nije ga imalo smisla zaustavljati, pa smo sišli dolje u birtiju. Otpuhivao je.
– Vrućina – prelazio je dlanom preko čela. Žnora ga je potapšao po ramenu, što je Glavu toliko iznenadilo da me pogledao u stilu „kaj mu je“. Dao sam znak da je sve u redu. Onda sam shvatio da živimo u tako sjebanom vremenu da nam je neugodno kada se netko od nas dobro osjeća i to ne skriva.
– Ste vidli ono, a, više nećemo morati izlaziti van tražiti komade. Lijepo, imaš doma sestru, mamu, ujnu, tetu kaj ti se već od bliže rodbine nađe u letu i ožeži – Glava je ispao iz skroz drugog filma i nama je trebalo vremena da uberemo o čemu on to lupa.
– Ti si malo puko – Žnora je zadržao osmijeh na licu.
– Puko je onaj tko predlaže dekriminalizaciju incesta. Mada samo potvrđuje staro pravilo da je incest zabava za cijelu obitelj, ha – cerio se.
– Znate na kaj to mene podsjeća? Sjećate se one pjesmice iz škole kad su čupali repu pa se djed hvatao za baku, baka za tatu, tata za mamu, mama za sina, sin za sestru il tako nekako. Bilo je tu i miševa, pasa i kaj ti ja znam, ali taj mi je „vlakić“ bio himna incesta u Hrvata. Bolesno, brate – Žnora je blistao.
– U tom ti slučaju brat može biti muž, a mama ti postaje sestra ili cura, tata ti je dečko.... Izgubio sam se u liga sustavu svako sa svakim – dao sam skromni doprinos.
– Dobra vremena stižu, šteta što smo zakasnili na njih – Glava je zvučio sjetno. – Kako zakasnili! Pa mi smo doživjeli Dinamovu 1982. – Žnora nije odustajao.
– Kakve to veze ima s incestom? – Glava nije bio u priči.
– Pa ‘82. smo svima satirali i oca i majku! – viknuo je Žnora.
Sjećate se pjesmice kad su čupali repu pa se djed hvatao za baku, baka za tatu, mama za sina... Taj mi je “vlakić” bio himna incestu u Hrvata
Komentara 36
OB
Pa ovakav tekst je nešto PRESTRAŠNO za moj Večernjak ! Apeliram na redakciju Večernjaka da nas oslobodi ovakvog pisanja ! pozdrav i unaprijed hvala
ŠI
kamočemo nit te tko čita ,nit komentira.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Ovi tekstovi nisu dostojni ni likova iz Alan Forda