Već vidim da ćemo se opet uvaliti u beskonačne diskusije o jeziku. Ovaj
put povod će biti jedna inicijativa časopisa koji se i zove upravo
“Jezik”. Taj je časopis raspisao natječaj za nove hrvatske riječi, a
sad je objavio i popis onih koje su ušle u uži izbor za nagradu.
Gledajući taj popis, čovjek ne može a da ne osjeti sasvim čudnu
mješavinu osjećaja.
S jedne strane, on uviđa da su nam potrebne nove hrvatske riječi:
jezični postor zagađen je poplavom tuđica, a za mnoge nove stvari
potrebno je naći nove domaće izraze. No, s druge strane, hrvatske
riječi koje su sad ponuđene javnosti na ogled nekako su nespretne,
načinjene po zastarjelim tvorbenim pravilima, pa se čovjek mora dobro
pomučiti da ih zapamti. A to je jasan znak da s njima nešto nije u redu.
A postoji li uopće način da se stvore nove hrvatske riječi koje će
ljudi prihvatiti? Dakako da postoji. Važno je samo da se pri njihovu
kovanju vodimo jednim jedinim pravilom: one moraju biti na prvi pogled
razumljive, mora biti jasno što označavaju.
Uzet ću jednostavan primjer iz područja računalne tehnologije. Ondje
postoje riječi tipkovnica i sučelje. Tipkovnica je danas u vrlo širokoj
upotrebi, i zacijelo će ostati u hrvatskom jeziku. Sučelje nitko ne
koristi, i smijem se kladiti da nikad i neće biti prihvaćeno.
Razlog je tome više nego očit: kad kažete tipkovnica, onda onaj tko
govori hrvatski – pa makar nemao ni pojma o računalima – smjesta uviđa
da je to nekakav skup tipaka, pa, dakle, može sebi predočiti predmet o
kojem se radi. A kad kažete sučelje, onda nikome ništa nije jasno: ni
tko se se tu s čime sučeljava, ni zašto. A da bi u skutniku tkogod
prepoznao laptop, to uopće ne dolazi u obzir, jer ni skuti više nisu u
uporabi.
A sve je to i prilično razumljivo: ljudi nerado uče nove riječi,
pogotovo onda kad veza tih riječi sa stvarima nije očita. Da im je
drago usvajati nove riječi, učili bi strane jezike, pa bi ih i znali.
Zato radije prihvaćaju strani izraz, jer im to daje dojam da doista
znaju strani jezik. Takav je slučaj kod onih estradnjaka, kod kojih sve
vrvi od bekstejdžova i ivenata, a kad ih čujete govoriti engleski, onda
je to strahota, da ne kažem dizaster.
U toj situaciji nema velike sreće od toga da backstage nazovemo
zakulisjem, a event događajnicom: u prvom slučaju zato što tu nikakvih
kulisa nema, a u drugom zato što je hrvatska riječ mnogo duža od
engleske. Ili, da kažem otvoreno, izlažući se opasnosti da me jezični
stručnjaci ismiju: nove riječi imaju nekoga izgleda na uspjeh samo onda
kad se na njima ne vidi da su nove. Ne bih htio nikoga uvrijediti niti
biti zloguk prorok, ali na popisu časopisa “Jezik” nalazim vrlo malo
takvih. Najviše mi se sviđa brzogriz za fast-food.
GOST SURADNIK