Prema uhodanim pravilima haaškog suda uobičajeno je da se, kada provedu otprilike dvije trećine kazne, osuđenici puštaju na slobodu. Ante Gotovina, sa svojih 6 i pol godina boravka u pritvoru u Scheveningenu, a Mladen Markač s pet i pol godina pritvora, već su - bili na kraju proglašeni krvima ili pravima - odradili, ustvari skoro desetgodišnju, a Markač skoro kaznu zatvora od 9 godina. Nakon horora s prvostupanjskim presudama nitko realan u Hrvatskoj ne ufa se više predviđati što će se s hrvatskim generalima dogoditi u žalbenom procesu i kakva će biti drugostupanjska presuda. Prvostupanjske presude bile su toliko teške da se na njih čak nije žalilo niti haaško tužiteljstvo, premda mu je to stalan običaj.
U proteklih godinu dana, takva presuda hrvatskim generalim proizvela je neke značajne posljedice u teoriji ratovanja i ratnom pravu. Stoga su, prije nekoliko mjeseci i reagirali brojni ugledni teoretičari i profesori međunarodnog kaznenog i vojnog prava. Pojednostavljeno, i sami se pitaju je li, gledajući argumente zbog kojih su Gotovina i Markač dobili tolike kazne, uopće moguće ratovati. Ili je svaki rat, gdje se civili uplaše, pa se počnu sklanjati od vojske, sam po sebi već zločin. Čini se da su suci ipak pretjerali.
Drugo sudsko vijeće, ovo Žalbeno, stoga jest realno izloženo pritiscima stvarnosti. Stoga ono i mora otvoreno propitati je li moguće osuditi zapovjednika neke vojske da je proveo etničko čišćenje, a da u tom čišćenju gotovo da nije stradao niti jedan civil. Iz ovog apsurda mnogi sada izvlače zaključak kako je prvostupanjska presuda neodrživa, te da, nakon završetka drugostupanjskog procesa mora uslijediti odluka o oslobođenju, ili, u najgorem slučaju smanjivanju drakonskih zatvorskih kazni za Gotovinu i Markača.
Da nije riječ o Tribunalu, ta bi logika bila funkcionalna. Ovako, kad je Haag u pitanju, uvijek je sve moguće. Pa i da Žalbeno vijeće “pokrije” prvostupanjsko. Ovo žalbeno vijeće, sigurno je sastavljeno od najvećih autoriteta koje sud ima. Od pet sudaca, trojica njih bili su ili su sad predsjednici suda. Iznad njih samo je Vijeće sigurnosti UN-a. Sigurno je da do takve koncentracije najvažnijih haaških sudaca u ovom predmetu, nije došlo slučajno.
U pravorijek ovako složenog vijeća sudaca, stoga, gotovo je nemoguće sumnjati. I tijekom prvostupanjskog i sada, u žalbenom postupku suci su zatrpavani brojnim kartama i snimkama gradova i teritorija gdje se odvijala operacija Oluja. Svatko tko je pratio suđenje zna da su, nerijetko, suci bili zbunjeni u shvaćanju što su u to “krajinski gradovi”, što su to tamo vojni, a što civilni ciljevi. Niti jedno, niti drugo sudsko vijeće nije osjetilo potrebu da obiđe Knin, Gračac, Benkovac i Obrovac, pa da samo procijeni koliko tamo vrijedi pravilo o 200, odnosno o 400 metara udaljenosti jednog od drugog cilja kod granatiranja.
A o čemu, izgleda ovise sada i drugostupanjske presude. Haaško tužiteljstvo osjetilo je da se u žalbenom postupku zbiva nešto što im ne odgovara, stoga sada i apeliraju da, bez obzira proglase li suci Žalbenog neke dijelove optužnica i argumenatcije protiv generala apsurdnim, to svejedno ne znači da je “Gotovina žrtveno janje”. Rekli bi ljudi - evo “počešali” su se, a ne želeći, baš na pravo mjesto.
Iskreno se nadam i vjerujem da drugostupanjsko sudsko vijece u svojoj presudi nece popustiti politickim pritiscima i da nece nasjesti na lazi Save Strbca i Stjepana Mesica, vec ce objektivno sagledati sto se je doista dogadjalo. Generalima od srca zelim da uskoro zive zajedno s njihovim obiteljima, na slobodi razumije se. Iako, ukradene godine zivota nitko im nece moci vratiti.