I unutarstranački izbori provedeni u HNS-u, a pripremljeni u HDZ-u i u SDP-u, pokazuju da je u politici sve uglavnom stvar viđenja, motrišta i doživljaja. A možda najviše – reklamnoga efekta i već postojećega javnog dojma. Taj je dojam s vremenom pretvoren u stereotip, u mentalni klišej, koji najčešće djeluje i neovisno o realnosti.
Prema takvom ustaljenom i prihvaćenom mišljenju, i unutarstranački izbori u HNS-u bili su demokratski korektni, usprkos tome što je jedini kandidat za stranačkoga predsjednika bio Radimir Čačić. Tako će – po istoj psihološkoj shemi – najvjerojatnije biti i nakon izbora u SDP-u. Premda je i Zoran Milanović jedini kandidat za predsjednika stranke i ti će izbori biti javno proglašeni demokratski korektnima. A ne bi čudilo da HDZ-ovi unutarstranački izbori, unatoč šestero predsjedničkih kandidata, budu proglašeni demokratski sumnjivima.
To što je Radimir Čačić bio jedini kandidat za stranačkoga predsjednika, i što će uskoro to biti i Zoran Milanović, i nije baš spojivo s boljim demokratskim običajima. Jer, demokracija nije samo sadržaj nego i forma i procedura. Da Čačiću ljepše demokratsko ponašanje i nije prioritet vidi se i po načinu njegove javne komunikacije. Često je to više nečija diskvalifikacija nego komunikacija. Otkad je postao premijer, Milanović je obuzdao svoj ego, tj. manje javno zbori i ne ponaša se kao prznica kao što je činio u oporbi.
U Vladi mu je ego vjerojatno stiješnjen pa i potisnut Čačićevim. I ne čudi što Čačić za mjesto predsjednika HNS-a nije imao protukandidata. No čudno je da ga neće imati ni Milanović, nakon što se toliko u posljednje vrijeme trudio ostaviti dojam da je demokrat par excellence.
Nakon Milanovićeva nastupnog saborskog govora u ulozi premijera čula se i neumjesna budalaština da je to govor ravan govoru Vlade Gotovca ispred Komande JNA!
Ako na tu nebulozu Milanović nije reagirao, na još veću koju je na Pravnom fakultetu u susretu studenata s njim bubnula jedna studentica, jest. Na njezinu usporedbu sa Stjepanom Radićem, skromno je rekao: “Nisam mu ni do koljena!” Logičan bi nastavak takvog politički odmjerenoga ponašanja bilo i nepristajanje da u natjecanju za mjesto predsjednika SDP-a nema barem formalnog konkurenta. Čak ni pri kraju komunizma to nije bio običaj. Čudno je da vraćanje nekadašnjih “zatvorenih lista” – jedan kandidat za jednu funkciju, pa ti slobodno biraj - nikomu u SDP-u ne smeta!
Kao da se samo Milanovićevom kandidaturom premijeru u stranci nastoji vratiti dio osjećaja moći koji mu je u Vladi preuzeo Čačić.
SDP se još i prije Milanovićeva dolaska na čelo stranke uspio uvelike otarasiti bremena prošlosti i hipoteke “komunističke stranke”. Da nije, ne bi 2000. ta stranka ni došla u priliku da formira koalicijsku vladu. O HDZ-u je zato ostala politička stigma koju su mu još prije prvih slobodnih izbora dali nereformirani komunisti. HDZ je za mnoge i poslije toga ostao “stranka opasnih namjera”.
U vrijeme autokracije Ive Sanadera, njegova kulta i pretvaranja države u stranačku samoposlugu, obnovljena je i stara stigma, javnosti podmetnuti biljeg o HDZ-u kao nepopravljivo nedemokratskoj stranci. Izborima sa šestero kandidata – Jadranka Kosor, Darko Milinović, Tomislav Karamarko, Ivan Domagoj Milošević, Drago Prgomet i Milan Kujundžić – očito se želi demantirati i takve navode. Možda je šestero kandidata za predsjednika HDZ-a demokratski malo i preslano. Ako jest, što onda reći za povratak “zatvorenih lista”? Ništa, osim da je to demokratski neslano.
