Na jedinstvenome europskom tržištu, usprkos zajedničkoj valuti, jedinstveno novčarstvo tek je u zametku. Zemlje članice Europske unije neće stoga zajednički spašavati posrnule banke; svaka neka se sama pobrine za svinjarije koje im je dopustila. Obveza im je jedino međusobno se usklađivati.
Mini-summit na kojemu je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy protekloga vikenda u Parizu okupio njemačku saveznu kancelarku Angelu Merkel, talijanskoga premijera Silvija Berlusconija i britanskoga premijera Gordona Browna, te predsjednike Eurozone, Europske komisije i Europske središnje banke Jeana-Claudea Junckera, Josea Manuela Duraa Barrosa i Jeana-Claudea Tricheta nije ni mogao obvezati čelnike ostale 23 zemlje članice da uspostave zajednički “fond spasa”, poput američkoga; uostalom, Merkelova i Brown su protiv.
Državnicima okupljenima u Parizu kao da je bilo važnije to što su Barrosa konačno nagovorili da olabavi Pakt stabilnosti i rasta, da im “u ovim izvanrednim okolnostima” dopusti proračunski manjak veći od tri posto. Berlusconi ga je ionako godinama prikrivao “kreativnim knjigovodstvom” – jednom od svinjarija koja je srušila američko novčarstvo - dok ga Francuzi i Nijemci, uzdajući se u svoju moć, nisu ni pokušavali sakriti.
Novčarska kriza u EU ipak je znatno blaža od one u SAD-u; izvlačenje šest europskih banaka iz nelikvidnosti stajat će do 130 milijarda eura, šest do sedam puta manje no što će se za spas novčarskoga sustava potrošiti s druge atlantske obale. Nitko se ne usuđuje predvidjeti je li to konačan iznos, no, u EU pogreška nije sustavna; radi se uglavnom o bankama koje su se previše zaigrale u američkome novčarskom kasinu ili su ulagale u propalo američko tržište drugorazrednih stambenih kredita.
Iako je u Europi većina banaka zdrava, nije da i tu nije bilo sklonosti špekuliranju: nekoliko se bankarskih afera proteklih godina dogodilo upravo stoga što su bankovni brokeri, pod pritiskom da svojemu poslodavcu što više zarade, krenuli u špekulacije. Tako je još 1995., zbog oko 900 milijuna funta koje je prokockao Nick Leeson, potonuo londonski Barings. U siječnju ove godine Jerome Kerviel načeo je francuski Societe Generale gubitkom od 4,9 milijarda eura. Na sličan je način bila potonula i Riječka banka.
Kada se novac oplođuje kockanjem papirima koji sve manje imaju stvarnu vrijednosnu podlogu, a cijene dionica napuhuju ili ispuhuju špekulacijama, neovisno o stvarnoj vrijednosti tvrtke, njezinoj dobiti i dividendi, onda Sarkozy s pravom traži raspravu o uvođenju pravila za uspostavu etičkoga kapitalizma.
Temeljno bi pitanje trebalo biti služi li gospodarstvo dobrobiti društva ili samo bogaćenju pojedinaca. U starim su američkim filmovima poduzetnici hrabro branili svoje tvornice od predatorskih preuzimača, kako bi osigurali dobrobit obiteljima svojih zaposlenika i čitavoj zajednici. Od osamdesetih godina prošloga stoljeća filmski su junaci agresivni mladi novčari željni još prije tridesete prebaciti na svoje račune milijune dolara ili funta, za koje su ljudi o čijim sudbinama odlučuju tek običan trošak.
U EU je vrijednosni sustav drugačiji: zaposlenike se naziva “ljudskim kapitalom”. Hrvatska je udruga poslodavaca, međutim, sudeći po nedavnim izjavama u raspravi o Zakonu o radu, bliža američkome troškovnom pogledu na Božja stvorenja. Crkva u Hrvata bi se, umjesto da se dopušta navući u beskorisne političke rasprave o prošlosti, što prije trebala pozabaviti ovim, za opstanak naroda mnogo opasnijim, bogohuljenjem.
