Broz je vladao, a Kardelj smišljao reforme. Dok je Tito svom vršnjaku, etiopskom imperatoru Haileu Selassieu I., usred lova na lavove u nemirnoj Eritreji, predočavao prednosti radničkog samoupravljanja, Bevc je uvodio, tko zna koji po redu, novi sustav upravljanja - “delegatski sistem”. Zaključio je da je dotadašnji, predstavnički sustav zastario i da ga treba nadomjestiti novom, izravnom demokracijom. Zastupnici su preko noći ukinuti, a ustoličeni delegati.
Premda je zastupnik u osnovi isto što i delegat (kod Lenjina i Staljina deputat), Kardelj i njegovi samoupravni doktori tvrdili su da je riječ o epohalnim promjenama. Delegat je, naime, u njihovim proklamacijama, nasuprot profanom zastupniku, bio inkarnacija svakog pojedinog “radnog čovjeka i građanina”. Pak su podanici onoga iz lova na lavove u Eritreji napokon mogli odahnuti i s punim se povjerenjem u “delegatski sistem” lištiti brige za vlastitu sudbinu. Imao je tko za njih misliti, štititi njihove interese, pa čak se u njihovo ime i pomoliti kakvom socijalističkom bogu (kad se vrati iz lova).
Nekadašnji su veliki lovci već odavno u vječnim lovištima, no neke su njihove ideje još žive, bilo kao bizarnosti, bilo kao epidemija. A među njima je i ova o neposrednoj demokraciji “kroz delegatski sistem”.
Gospođa Lj. S. iz Zagreba tako se sjetila da se ponudi za delegata onima koji iz raznoraznih razloga ne mogu otići na grobove svojih bližnjih i tu se za njih pomoliti. Budite mirni, poručila je ona potencijalnim mušterijama, ono što ne možete vi, učinit ću ja. I ona to čini: skrušeno se i iskreno u ime spriječenih rođaka i prijatelja moli za duše pokojnika. Unajmljuju je čak i oni koji tek kane umrijeti, a koji nemaju nikoga tko bi se za njih pomolio kad jednom umru.
“Takve usluge nema nigdje na svijetu”, napisao je oduševljeni, a još živi građanin gospođi Lj. S., kojoj posao s grobovima ide tako dobro da u njega kani uvesti još nekoliko profesionalnih molitvenih delegata.
Tko zna ima li takve usluge još igdje na svijetu, no uopće nije slučajno što ona postoji u Hrvatskoj.
Sustav delegiranja (ili odricanja od) vlastitih prava i obveza nigdje nije tako raširen kao u Hrvatskoj. Da Kardelj ustane od mrtvih bio bi ne samo zadovoljan, nego i ugodno iznenađen. Zadovoljan zbog toga što njegova ideja o delegiranoj demokraciji još živi, a iznenađen što se ona u današnjoj Hrvatskoj shvaća i primjenjuje mnogo ozbiljnije nego što ju je on ikad shvaćao i mislio primjenjivati.
Pogleda li se bolje, vidjet će se da se veći dio naše političke elite i ne bavi ničim drugim doli prenošenjem svojih obveza na europske i pseudoeoropske delegatske strukture. Bojimo se svega i svačega, ali najviše se bojimo vlastite slobode, neovisnosti i vlastitih mogućnosti. Delegirane europske gospođe koje se okolo mole za Hrvatsku najmilije su suradnice današnjih hrvatskih vlasti.
Tko zna, možda smo s njima već sklopili i delegatske ugovore o njihovim molitvenim obvezama na našim grobovima!
