Kardinal Josip Bozanić na Bleiburškom polju bio je nedvosmislen. Kako bi stvorili temelje za izgradnju zdravoga društva, zatražio je da se konačno u glavama ljudi usadi poštovanje prema svim žrtvama, i fašističkim i nacističkim i komunističkim, i da se prizna istina, koliko god ona kome bila bolna.
Nije ostavio nimalo mjesta zlobnicima koji bi mu mogli sad prišiti da se poustašio, dok je donedavno bio crkveni ljevičar. Jer je istovremeno osudio sve zločine, s posebnim naglaskom na jasenovački ustaški logor. Ali nije prešutio ni činjenicu da je ondje i nakon rata proradio logor, što mnogi kriju i ne žele priznati. Bozanić to, međutim, nije naveo kako bi relativizirao ustaški zločin, nego samo da se zna puna istina jer sve žrtve to zavređuju.
U spominjanju Jasenovca treba tražiti i razloge zašto je crkveni vrh izbjegavao odlazak onamo. Ne samo zato što je tamošnja komemoracija drugačija, gdje su vjerski predstavnici više statisti, a u glavnim ulogama su političari i politikanti, nego i zato što se Jasenovcem manipulira i prikriva se puna istina, dok je za Bleiburg istina mahom poznata, ali je se pokušava relativizirati.
To se posebice odnosi na Savez antifašističkih borac, koji je baš uoči Bleiburga obilazio Pantovčak, odakle se u velikom luku zaobilazi Bleiburg, a jedan od njihovih jahača revolucije, Ivan Fumić, s podsmijehom kaže da bi ubijeni na Bleiburgu i tako zacijelo bili strijeljani da im je suđeno. Ovako je, po njemu, nedostajala samo ta puka formalnost! Štoviše, u komunističkom revolucionarnom stilu namjerava od HRT-a čak tražiti može li Antun Vrdoljak snimati film o Titu?! Ma je li to moguće?
Bozanić je u svojoj propovijedi, kao nikad dosad, javno pozvao i prozvao sve državne institucije da se napokon i u praksi, a ne samo deklarativno, opredijele kad su u pitanju komunistički zločini i uopće komunistički zločinački režim. Nije otkrio ništa novoga, ali svima dobro poznate činjenice i naglasci dobivaju i te kako drugačiji prizvuk kad ih izgovori kardinal Katoličke crkve. Što je rekao, svima je trebalo već doprijeti do ušiju, posebice onima kojima je propovijed bila donekle i namijenjena, a to su državne strukture i ljudi u njima. Međutim, baš Fumićev slučaj upozorava da ima još puno onih koji brane svoje biografije, da su mnogi bivši komunistički aparatčiki i njihovi nasljednici premrežili državne i civilne institucije, i da je gotovo nemoguće da se nešto konkretnije dogodi u ovoj zemlji.
Ako je 1945. tako daleka, ne treba zaboraviti da su politički motivirana komunistička ubojstva organizirana sve do pada komunizma, da ima još živih i nalogodavaca i izvršitelja. No ne samo da nitko ništa ne poduzima nego se na svim stranama sve opstruira. Toliko o pravnoj državi i istinoljubivosti.
