Slika prva. Usred noći nad gradom zatule sirene. To znači da za petnaest minuta stižu bombarderi. Dok oni sporiji, majke s malom djecom, bolesni i stari, stignu do ulaza u sklonište, tamo je već krkljanac. Ljudi postaju vukovi, veliki svjetski rat postaje njihov mali osobni jednako nemilosrdan rat za spas vlastite kože. Najslabiji ostaju na ulici dok se vrata skloništa zatvaraju, a zrak i zemlja već podrhtavaju od stotina motora koji dolijeću sa zapada.
Civili koji ne uspiju ući u sklonište neće biti kolateralne žrtve njihovih bombi. Oni su njihova meta. Kada opasnost prođe preživjeli iz skloništa morat će najprije raskrčiti spaljena i raskomadana tijela s vanjske strana vrata. Strategiju sravnjivanja njemačkih gradova sa zemljom razvio je maršal britanskih zračnih snaga Arthur Harris. Engleski naziv metode bio je “moral bombing”, ali Englezi nisu izmislili to ratno divljaštvo. Nijemci su im već bili dali primjer nad Varšavom, Londonom, Coventryjem... Saveznici su metodu samo usavršili. Za bombardere kojih je znalo u jednoj noći nad jednim njemačkim gradom preletjeti i tisuću pomno je bila razrađena letačka koreografija. Ipak, nad Dresdenom ih je bilo toliko da su šest aviona pogodile i srušile bombe suboraca koji su letjeli iznad njih.
Oslobodioci i osvetnici
U ovotjednoj epizodi televizijske serije “U Europi”, koju Hrvatska televizija utorkom navečer u pristojnom terminu prikazuje na Prvom programu, sve te strahote potanko je i uvjerljivo opisivao njemački povjesničar Jörg Friedrich. U istoimenoj velikoj knjizi nizozemskog novinara, pisca i povjesničara Geerta Maka, koji je autor i televizijske serije, ima još detalja o savezničkim bombardiranjima Njemačke. Recimo, u onoj paklenoj noći s 13. na 14. veljače 1945. u Dresdenu nije bilo spasa ni u skloništima u kojima se nakon tri sata više nije moglo izdržati od vrućine, jer čitavim je gradom bjesnila prava plamena oluja. Zato su britanski i američki stratezi upravo nakon tri sata na grad poslali novi val bombardera pred kojima se više nije imalo kamo pobjeći. A kad je i nakon toga nastupilo zatišje, a na ruševine izašli vatrogasci, spasioci i ljudi u potrazi za ostacima svojih obitelji i imovine, doletio je i treći val.
Slika druga. Njemačka je rasulu. Civilno stanovništvo, u kojem su od muškaraca uglavnom ostala samo djeca i starci, bježi s istočnih rubova Hitlerovog Reicha prema zapadu. Nepregledne izbjegličke kolone prespore su za Crvenu armiju koja nezadrživo napreduje prema Berlinu. Oslobodilački pohod istodobno je i osvetnički. Otvara se pakao druge vrste kad vojne kolone sustignu izbjegličke. S obje strane ceste, leže krvave, isprebijane žene raskrečenih nogu. Među njima i djevojčica i starica. Pred svakom koja još diše stoji red ruskih vojnika spuštenih hlača. Pucnjevi koji ubijaju svaki otpor miješaju se sa zapomaganjem žrtava i podvriskivanjem silovatelja. Njih hrabre i potiču čak i njihovi ženski suborci.
Preko pola stoljeća kasnije jedna od oko dva milijuna mnogostruko silovanih žena, jedna od onih koja se smatra sretnom jer je preživjela, sjeća se lica ruskih vojnika koji su ušli u Königsberg, današnji Kalinjingrad. To nisu bila ljudska lica, sjeća se ona i s mukom pokušava čak i objasniti njihovu spremnost na zvjerstva. I jednu i drugu užasnu sliku odmazde nad Njemačkom i Nijemcima donijela nam je prošlog utorka epizoda izvrsne serije u kojoj Geert Mak putuje Europom, kroz prostor i vrijeme.
U čemu je izvrsnost i izuzetnost i serije i veličanstvene knjige “U Europi”? U tome što ama baš nijednog trenutka, bez obzira o kojoj se epizodi europske povijesti radilo, Geert Mak ne napušta svoju metodu pristupa prošlim događajima kroz sudbine stvarnih pojedinih ljudi. Svjedočanstva mrtvih i ubijenih često priziva kroz usta njihovih potomaka. Kad su, pak, bilo koje žrtve u pitanju, o njima se ni jednog trenutka ne govori samo zato da bi se opravdalo bilo koje zločince. Ne radi se tu ni o osudi, ni presudi ni pokušaju donošenja nekakvog definitivnog zaključka i zaključenja povijesnih zbivanja. Tu se u prvom redu radi o pokušaju razumijevanja, o prepoznavanju patnje, o pobuđivanju ljudskog suosjećanja gdje god se za njega pruži i najslabašnija prilika.
Primjerice, dotična epizoda Makove serije nije genijalna zbog objektivnog opisivanja savezničkih zločina, a u čemu nema ni trunka pokušaja rehabilitacije onih koji su svojim prethodnim zvjerstvima prizvali taj neljudski bijes. Ova je epizoda genijalna zbog trećeg elementa u njoj, istraživačkog novinara i člana Makove redakcije koji moli da ga se izuzme od posla na toj epizodi o osveti i odmazdi. On se zove Sasza Malko i smatra da je i najveće zlo i najstrašnije zvjerstvo koje se 1945. sručilo na bilo kojeg Nijemca preblaga kazna za sve ono što je prouzročio taj narod i njegov Führer.
Sljedeća epizoda o Jugoslaviji
Mak je snimio i svoje rasprave s Malkom na tu temu, a katarzičan trenutak epizode je kada upravo taj poljski Židov, zato što jedini u redakciji serije govori ruski, odlazi u Moskvu. Tamo intervjuira Leonida Rabičeva koji je kao oficir Crvene armije 1945. ulazio u Prusku i koji je zvjersko ponašanje svojih podređenih i svojih suboraca opisao u knjizi koju je nazvao svojim činom pokajanja. Tvrdi da sam nije činio ono od čega mu se dizao želudac, ali sebi nije oprostio ni to što nikoga nije pokušao zaustaviti, ma koliko da je svaki takav pokušaj u tom vremenu i na tom mjestu bio beznadan, pa čak i potencijalno samoubilački.
Lice Sasze Malka, dok u nekom zapuštenom moskovskom dvorištu puši i hvata zrak nakon razgovora s Rabičevim, jedan je od onih trenutaka serije zbog kakvih osjećam i vjerujem da se Geert Mak povijesti prihvatio u prvom redu zato da se ona ne bi ponavljala, zato da oni koji je gledaju postanu pametnija, mudrija i ljudskija bića. Upravo suprotno od onih marginalnih ništarija koje glume povjesničare, a zapravo su primitivni huškači na nove mržnje koji zazivaju novu krv. Ako ćemo svako takvo smeće, koje neka druga budala dovuče na ekran, uzimati ozbiljno, ne gine nam već sutra novi rat protiv zdrave pameti i ljudskosti, a za tuđi račun. Uvijek za tuđi račun.
Srećom, osim takvih spodoba, HTV ipak prikazuje i seriju Geerta Maka, utorkom navečer, u pristojnom terminu. Sljedeća epizoda osobito nam je zanimljiva: nastanak Titove Jugoslavije i njezina gradnja. Na pijesku.
