Jugosfera je pojam kojim se već godinama označava obnova starih i uspostavljanje novih veza između bivših jugoslavenskih republika koje su danas nezavisne države. Riječ je skovana u sferi gospodarskih i tržišnih odnosa, da bi se proširila i na sve intenzivniju kulturnu suradnju, a potom i na politiku. Ima ljudi kojima je jugosfera običan tehnički termin, ali i onih koji u njemu vide prijetnju i opasnost za državne i nacionalne interese.
Srećom, profit i kultura slijede vlastite interese i logiku, a politika ih nastoji slijediti, čas trkom, čas na štakama. Međutim, u posljednjih mjesec dana ukazali su se obrisi još jedne jugosfere, one crkveno-religijske. Kao što su i na drugim područjima suradnje odlučujući upravo odnosi između Hrvatske i Srbije, tako se i na ovom planu odnosi definiraju u prvom redu između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve.
O božićnim poslanicama i istupima pojedinih katoličkih biskupa i teologa već znate manje više sve, pa vam neće biti teško uočiti zapanjujuću podudarnost s božićnom porukom crnogorsko-primorskog mitropolita Amfilohija Radovića. Jedan od najžešćih velikosrpskih nacionalista među vladikama SPC-a u savršenom je suglasju i s biskupom Pozaićem i s teologom Rebićem u tome da je na djelu “globalna antihrišćanska seksualna i kulturna revolucija” koja se ponajprije iskazuje “protivprirodnom, beslovesnom i jalovom raspaljivanju muškog na muško i ženskog na žensko”. Za mitropolita Amfilohija mediji su također “globalni trovači i igrači u širenju totalitarne zaraze”, a crkva posljednji branik pred nemoralom koji za cilj ima uništenje nacije, a nastupa pod krinkom obrazovanja.
I u Srbiji i u Crnoj Gori pojedine su građanske udruge na takvu božićnu čestitku odgovorile prijavama i optužbama zbog širenja govora mržnje, a baš kao i u Hrvatskoj, ni tamo se vrh crkvene hijerarhije nije ni ogradio, a kamoli prekorio svoje najgrlatije govornike. Manje-više sve već znate i o povlačenju plakata za predstavu “Fine mrtve djevojke” u zagrebačkom kazalištu Gavella.
Zato vam također neće biti teško uočiti podudarnost sa slučajem koji se u prosincu dogodio u Beogradu, gdje nije povučen plakat, nego čitava predstava. Poznati srpski dramaturg Siniša Kovačević već je doživljavao svašta. Njegovu su predstavu “Sveti Sava” još 1990. u Beogradu neredom ometali i pokušali prekinuti Šešelj i njegov politički i mentalni pomladak. Ali sada mu se prvi put dogodilo da predstava nakon nekoliko pokusa jednostavno iščezne s repertoara. Odlukom Upravnog vijeća Narodnog pozorišta to je učinjeno njegovoj drami “Čudesni”, čija je radnja smještena u pravoslavni manastir. Sudeći prema prosvjednom pismu glumaca Gavelle, čini se da i u Zagrebu ima onih koji ne bi stali na plakatu, nego bi skinuli i predstavu.
Ja mislim da Cuculićev plakat može izgledati vulgarno samo neznalicama i ljudima temeljito pokvarene i prljave mašte. Ali, to nije relevantna tema. Široka rasprava koja se ovih dana povela o umjetničkoj vrijednosti povučenog plakata samo je način da se odvuče pažnja s daleko važnijeg pitanja: je li Hrvatska još uvijek sekularna država, ili ćemo pristati na pretvaranje u društvo u kojem norme ponašanja, javnog morala, pa i umjetnosti, propisuju talibani? Zbog svega toga i ja prvi put doista strahujem od jugosfere kad je zajedno grade upravo najzadrtiji biskupi i vladike.
