Kada se spominje Pjesma Eurovizije, u kolektivnoj svijesti Hrvata, ali i ostalih naroda bivše Jugoslavije, osim pobjedničke Rivine pjesme “Rock Me Baby” zasigurno je ostala i “Džuli”, kojom je Daniel Popović 1983. osvojio četvrto mjesto. Danielu je ta pjesma donijela svjetsku slavu i najprodavaniji album svih vremena u Jugoslaviji. O svom životu piše autobiografiju, a u razgovoru se prisjetio nekih od najvažnijih detalja iz svog života i karijere.
Prije dvije godine proslavili ste 50 godina karijere. Kada danas pogledate unazad, je li vam brzo proletjelo vrijeme?
Pedeseta obljetnica moje profesionalne karijere bila je 2022. godina, točno pola stoljeća od kada sam odnio pobjedu na festivalu Titogradsko proljeće, kao gimnazijalac, sa svojom skladbom “Plači”. Osvojio sam tada dvije prve i jednu drugu nagradu. Sada sam na putu prema 55. obljetnici i nadam se do tada zaokružiti sve što sam planirao vezano za materijal i svoju autobiografiju, koju polako pretačem u knjigu. A kada se osvrnem, mogu reći samo da je sve prošlo kao dlanom o dlan. Podijelio bih svoj glazbeni put na dva razdoblja: jedno (ono mirnije) do 1983. godine, i drugo (ono koje zovem roller coasterom) nakon pobjede u Novom Sadu na izboru za Pjesmu Eurovizije.
Rođeni ste u tadašnjem Titogradu. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo? Jeste li odmah znali da ćete biti glazbenik?
Rođen sam zapravo u našem obiteljskom stanu i na ruke me je prihvatio otac. Žurilo mi se, valjda. Tata je pričao da sam zaplakao tako glasno da je u šali rekao majci: “E, ovaj će biti pjevač.” Moj mi je otac, nesvjesno, utisnuo znamen i odredio put. Imao sam prelijepo djetinjstvo, bio sam okružen ljubavlju i obitelji. Sjećam se ljetnih večeri pored klavira. Majka bi svirala, a ja sam sjedio pored nje i upijao zvukove. Voljela je pjevati francuske šansone. Kroz otvorene prozore do kasno u noć dopirali su zvuci glazbe iz bašte hotela “Crna Gora”, u kojem su nastupali mahom pjevači narodnih pjesama. Zbog izuzetno toplih ljeta, grad je zapravo živio noću. Kada sam prvi put u ruke uzeo gitaru, znao sam da sam našao suputnika za cijeli život. Želio sam biti gitarist. Tako sam i počeo... svirajući, samostalno ili u bendu. Svjestan sebe, čini mi se od ranog djetinjstva, ali zbog činjenice da ako želim napredovati, moram imati prostor u kojem bih neometano vježbao gitaru, napravio sam klub. Imali smo veliki stan, ali tata je bio dječji liječnik koji je pored standardne službe išao u vizite u domove ljudi, po pozivu. Majka je imala obaveze oko kućanstva i brinula se o nas troje djece, a pored toga i vodila evidenciju tatinih vizita. Da sam u stanu vježbao, smetao bih drugima, pa u konačnici i susjedima. Zato sam napravio svoj prostor prerađujući nekoliko drvenih boksova u podrumu naše zgrade u studio – klub. Tako je nastao prvi, neoficijelni klub u Podgorici koji sam nazvao “Francisko Tarrega”. Šteta što nije bilo nikoga da ga fotografira... Danas bih ga mogao samo crtati po sjećanju. Imao je ogroman šank u obliku orgulja, zidove prekrivene platnom i slikama, na podovima su bili debeli tepisi. Jedino nismo imali neki kasetofon ili gramofon na kojem bismo puštali glazbu. Ipak, to nas (mislim na sve one iz svoje generacije koji su imali taj izražen umjetnički senzibilitet i koji su se tu okupljali) nije sprečavalo da organiziramo svirke, književne večeri, likovne radionice. Tako sam jednoga dana svirao u dvorištu zgrade za nas nekoliko prijatelja i odnekud se pojavio čovjek, Talijan, privučen valjda mojim muziciranjem, počeo je s nama razgovor. Kada je shvatio da imamo svoj klub, a da nemamo glazbu na struju, izvadio je iz svog auta kasetofon i zvučnike. Tako smo prvi puta u “Francisku” slušali Creedence Clearwater Revival i “Proud Mary”.
Mnogi ne znaju da vam je pravo ime Milan, a ime Daniel uzeli ste u čast pokojnom djedu. Zašto?
Zapravo je pokojni Đorđe Novković imao ideju da imam umjetničko ime. Meni se njegov prijedlog nije svidio. Moj đed Đuro, mamin tata, službovao je u vojsci kralja Nikole, a kada je kralj raspustio vojsku, razočaran, sa svojim je bratom otišao u svijet i promijenio ime u Daniel. U Belgiji je upoznao moju baku Mathildu. Đedu Đuri bio sam mezimac. Bio sam njegov “kuljulju” (samo on je znao značenje te riječi, no, bez obzira na značenje, toplina kojom ju je izgovarao bila je dovoljna da znam da sam voljen). Daniel je spomen na njega, ponositog i brižnog oca četiri kćeri, mog voljenog đedu. Teško mi je pala njegova smrt. I dandanas mi pred očima stoji slika onog dječaka koji grli lijes. Mnogo mudrih savjeta mi je dao. Kamo sreće da sam ga poslušao u svemu.
Imali ste samo 17 godina kada ste pobijeli na Titogradskom proljeću, a 1975. nastupili ste na tadašnjem izboru za Euroviziju s pjesmom "Dječak kao da vijek ima". Po čemu pamtite te godine i taj nastup?
Ovako bih to rekao. Kada sam se pojavio u Novom Sadu, 1983. mnogi su me nazivali anonimusom bez glazbenog iskustva. Kakva je to zabluda bila! Nakon pobjede na "Titogradskom proljeću", 1972. dobio sam priliku da predstavljam ovaj festival na druga dva festivala : U Jajcu i Maglaju. Maglajski festival traje preko pola stoljeća i iznjedrio je brojna imena glazbene scene. Danas nosi naziv "Studentsko ljeto". Snimio sam posebnu izjavu povodom pola stoljeća postojanja. Te 1973. nastupio sam kao predstavnik "Titogradskog proljeća" a Slađana Milošević, kao predstavnica beogradskog festivala. Oboje smo bili gimnazijalci. Godine 1975. nastupio sam samostalno na "Jugoslavenskim danima zabavne glazbe u Opatiji" što je zapravo bio izbor za pjesmu Eurovizije, s kompozicijom Mila Asića i Nikole Ilina "Dječak kao da vijek ima". Ono što je malo poznato, a vezano je baš za ovaj nastup, jeste da su, čuvši kako sviram i pjevam, Ambasadori željeli da postanem njihov član. Dali su ponudu g. Tomislavu Bašiću, a ovaj je, (iz čiste sujete, vjerovatno) rekao kako sam ekskluzivac TV Titograd. Nisam se tada zanimao za poslovanje na estradi, jer sam živio sa glazbom i u glazbi i naivno sam vjerovao da su svi ljudi, po pravilu, dobri. Zapravo, mjerio sam druge po sebi. To je bila prva opstrukcija na koju sam u životu naletio. Nakon toga je u Ambasadore ušao Zdravko Čolić. Iz ove perspektive danas ne znam je li taj moment kada sam predstavljen kao ekskluzivac, a bez ikakvog ugovora, bio na moju štetu ili na moju korist. Ali ne mogu da se ne zapitam, gdje bi me glazba odvela da je bilo drugačije.
Nakon toga ste sa VIS "Entuzijasti" išli na turneju po ondašnjem Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika. Kako je izgledala ta turneja? Znali ste nastupati i po tri puta u jednom danu?
Sa "Entuzijastima" sam otišao na svoju prvu veliku turneju koja je trajala puna tri mjeseca. Išli smo autobusom od Titograda do Beograda, pa na vlak Beograd-Budimpešta-Čop. Tu sam prvi put u životu doživio gotovo pa nestvarno iskustvo zbog prebacivanja kompozicija sa uskotračnih na širokotračnu prugu. U vagonu ste, a vagon podižu dva metra u zrak. Nevjerojatno. Sjećam se i višednevnog putovanja transsibirskom željeznicom. Posluživao se ruski crni čaj iz samovara, crni kruh koji je imao blago kiselkast okus, te kavijar. Ogromno je to prostranstvo bilo. Brzo shvatiš da je nemoguće nositi gomilu prtljaga sa sobom...jer putovalo se na dva do tri koncerta u jednome danu. Ono najvažnije što ti postane kristalno jasno dok prelaziš toliko prostranstvo je, da smo svi tek "crte ispod zvijezda"...skoro pa trunčice prašine u Svemiru. Pa čemu onda sva neprijateljstva i ratovi. "Naše je samo ono što možemo stopama zahvatiti", citat iz jedne od mojih omiljenih knjiga. Ljudi su tamo imali izraženu koncertnu kulturu. Bili su željni sadržaja. Dočekivali su nas ovacijama i prekrivali scenu cvijećem. Iako su većinski živjeli na granici siromaštva, na koncerte se dolazilo u najboljoj garderobi. Služile su se tkz. pirožne (kolači) u pauzama i naravno šampanjac. Kakvo je to vrijeme bilo, teško da današnje generacije mogu shvatiti. Odeš od kuće. Nema mobitela i društvenih mreža. Jednom u dva tjedna naručiš poziv doma...unaprijed, jer imali smo točan plan nastupa i ljude zadužene za pratnju i nadzor. I razgovori su se naravno prisluškivali. Ali stekneš ogromno iskustvo, kako glazbeno, tako i životno.
Tada ste pratili i Slađanu Milošević. Zanimljivo je da ste s pokojnom Slađanom više puta surađivali? Vjerujem da je i s njom bilo anegdota?
Na festivalu u Maglaju nastupili smo iste godine...oboje gimnazijalci. Bilo je tu i neke simpatije...i sa njene i sa moje strane. Razlikovala se od ostalih još tada, po stavu, načinu odjevanja. Ali ja sam potjecao iz jedne patrijarhalne sredine gdje se na odnose muškarca i žene gledalo malo drugačije. U vrijeme moje mladosti, u Titogradu (današnja Podgorica) ako si prošetao s djevojkom držeći je za ruku, odmah bi se tu stvorila njezina braća i poveo bi se razgovor o tome kakve su ti namjere. Teško je bilo to prevazići, čak i kada sam se otisnuo u svijet. Uglavnom, te smo se godine na daljinu gledali. Kasnije je sa Zoranom Milivojevićem došla u Grozni, Čečenija. Zoran Milivojević je bio oženjen sestrom Silvane Armenulić, Mirjanom Barjaktarević. Sudbina je htjela da budemo smješteni zajedno u hotelu Grozni, u istoimenom gradu. Pratili smo ih na koncertima, a noću smo kuhali kavu u sobama, razgovarali i pušili filter 57. Kavom i cigaretom nas je počastio Zoran. Mi smo već dosta dugo bili tamo tako da smo se toj kavi obradovali kao djeca. U Sovjetskom Savezu nije bilo praktički ničega za kupiti. Mladost, snovi, polet, stvaralački zanos....to smo djelili. Žao mi je što je završila svoje ovozemaljsko putovanje.
Kratko vrijeme bili ste u Srebrnim krilima. Vlado Kalember rekao je da vas je izbacio iz benda nakon 5 dana jer ste mu odmah rekli da nemate namjeru dugo ostati u bendu. Što se zapravo dogodilo?
U stvarnosti, nitko mene nije izbacio iz benda. Ja sam otišao nakon jedne epizode u Beogradu koja mi je prelila čašu. Inače sam tih i tolerantan te me često znaju okarakterizirati kao nezainteresiranog, odsutnog, površnog. Misle da ne primjećujem. Na prijedlog Đorđa Novkovića pristao sam neko vrijeme mijenjati Dadu Jelavića u Krilima. To je značilo da u kratko vrijeme moram uvježbati repertoar, kako grupa ne bi izgubila dogovorene nastupe. Ja sam dolazio na probe točno na vrijeme, a oni s debelim zakašnjenjem i to se ponavljalo gotovo svakodnevno. Svi oni živjeli su u Zagrebu kod svojih roditelja i nisu mogli razumjeti mene koji sam morao zaraditi i platiti podstanarski stan. Iako je moj otac bio liječnik s odličnim primanjima, nije nas odgajao u duhu konformizma. Naprotiv, uvijek nas je poticao da svojim zalaganjem nešto stvorimo, da se ne podrazumijeva da ćeš sve dobiti servirano na tacni. Sprečavao je tako da postanemo razmaženi i ravnodušni. Bio sam pedantan, točan, vrijedan i tražio sam da mi isplaćuju po nastupu. To im je smetalo. Kap je prelila čašu kada je u Beogradu trebalo biti televizijsko predstavljanje novih članova benda uoči odlaska Krila na turneju. Došao sam u TV Beograd točno na vrijeme. Bend je došao nakon nekoliko sati, tako da od snimanja nije bilo ništa, a trebalo je predstaviti Slavka Pintarića i mene. U hotelu, kada su ušli ne pozdravivši me (nitko osim Muca), obratio sam se Vladi i zahtijevao da mi da moju gitaru, rekao sam da to više neću podnositi i da odlazim. Prije toga otkazao sam stan u Zagrebu misleći da ću ići na turneju. U tom trenutku morao sam razmisliti kamo ću se vratiti. Sva sreća vrlo brzo sam otišao na turneju s grupom More.
Po čemu pamtite suradnju s Đorđem Novkovićem? Kakav je bio prema vama?
Ne znam koliko su današnje generacije u stanju da shvate da su u ono vrijeme (sedamdesetih i osamdesetih) glazbeni urednici i skladatelji bili institucije. Takav je bio i Đorđe Novković, hitmejker i gospodin Vojno Kundić, glazbeni urednik. Vojno Kundić je zapravo i odabrao ime za moj prvi album. Đorđu me je prvi puta predstavio Aleksandar Bujić, te 1982. Doveo me je kod njega u stan, Đorđe je uključio kazetofon na snimanje, rekao mi da odsviram i odpjevam par pjesama i otišao svojim poslom. Navečer istoga dana me je pozvao i tako je počela naša suradnja koja je bila odlična sve do ljeta 1983. nakon Eurovizije u Muenchenu. Te 1982. snimio sam svoj prvi samostalni album "Bio sam naivan" na kome se kao A1 nalazila skladba "Prvi ljubavni san", kasnije zamjenjena sa "Đuli". Album je inicijalno bio prodat u 25.000 primjeraka, gotovo bez ikakve reklame. Nakon Eurosonga i te enormne popularnosti koju mi je "Đuli" donijela, trebalo je da snimim album za njemačko tržište i rok je bio listopad 1983. za predaju pjesama. Na tom su se masteru našle sljedeće skladbe: Ma-Ma-Marija ( koju sam ja pjevao na Jugoviziji 1984.), O ne Šeri ( kasnije hit grupe Randez- vous), Lucile ( koju je snimio Darko Domijan), Josephine, Merijen ( koju je na Jugoviziji 1984. pjevao Alen Slavica)...To su bile skladbe na masteru koji je pripreman za Ariolu. Snimanje i sinkronizacija vokala je trebala biti u studiju "Tivoli" u Ljubljani u Kolovozu 1983. i to je i završeno. Međutim, gospodin Arve Sigvaldsen je stavio primjedbu na tekst pjesme Đorđa Novkovića "You and me, memorie". "Jugotonov" radnički savjet nije dozvolio da se pjesma mjenja...i tako je došlo do šuma u suradnji i do prekida suradnje sa Novkovićem pa je, posljedično prekinuta i suradnja sa "Ariolom". Nakon toga sam ja sa g. Arveom Sigvaldsenom, a po očinskom savjetu gospodina Dubravka Majnarića, otišao u Norvešku i snimio "Suze i smijeh".
Sve se promijenilo u vašem životu kada ste napisali glazbu za pjesmu “Džuli”, a Mario Mihaljević tekst. Kako je nastala pjesma, ako se ne varam, napisali ste je u nekoliko minuta?
Da. Sjeo sam na roller coaster, odnosno zahvatio me je takav estradni vrtlog. Skoro za priču iz rubrike Vjerovali ili ne. Jedno se vrijeme trudite plivati protustrujno, pa se onda pustite da vas nose brzaci, pa opet plivate... I tako ukrug. Dolazila su djeca na moja vrata u Ogrizovićevoj ulici da provjere jesam li stvaran. Tako sam im valjda djelovao onako prozračan i plavih očiju pa sam primao i čudna pitanja poput jedem li uopće ili spavam li.
S jedne strane bilo je dosta uvredljivih i podcjenjivačkih napisa u tisku, s druge, postao sam poput mlijeka u prahu izloženog na polici u nekoj prodavaonici. Svi su me htjeli dodirnuti. E, sad, vratite na trenutak sliku one patrijarhalne sredine u kojoj držanje za ruku na ulici vodi ženidbi i dodajte toj slici sliku svjetskih dama koje su se za mene htjele udati. Do tada sam imao mogućnost birati u svom životu što hoću, a što neću. Od “Džuli” imao sam dojam da ne biram ja, već drugi za mene. Unatoč tome ta je pjesma, i to s ponosom kažem, moja osobna iskaznica. Zaraznog ritma, europskog šmeka, koketira s jodlanjem, tj. ima taj simpatičan jodl-moment. I nakon 42 godine privlači pozornost. Postala je pravi evergreen, sinonim za Eurosong, sinonim glazbe osamdesetih.
I tada je bilo optužbi za plagijat, neki su spominjali da previše podsjećate na Shakina Stevensa?
Čujte, Shakin Stevens nije bio moj uzor u glazbi iako nam pjesme nose isto ime. Zapravo..."Julie" od Shakin Stevensa prepjevao je Đorđe Novković kao "Đeni nosi kečke".
Na tom izboru za Euroviziju favorit je bila Lepa Brena. Kasnije je Mišo Kovač tvrdio da je on zvao urednike da vama daju maksimalan broj, a Breni ništa. Što znate o tome?
Ono što je meni poznato jest to da su u hotelu u kojem smo svi bili smješteni u Novom Sadu kćeri pokojnog Kornelija Kovača, tada još djevojčice, po cijeli dan pjevale moju pjesmu, što, vjerujem, Korneliju baš nije bilo ugodno slušati, a i sjećam se muka u sali nakon prve generalne probe. Cijela Juga priželjkivala je pobjedu Lepe Brene... pa gotovo da smo svi i mislili da je to samo formalnost. A onda – šok! Gospodin Kovač, Kornelije, osjetio je što će se dogoditi pa mi je sam prišao i rekao: “Mali, pobijedit ćeš!” Kasnije nije samo Mišo Kovač davao kojekakve izjave kako je zaslužan za moju pobjedu. Ima tu poduža lista onih koji tvrde da njih nije bilo, ne bi bilo ni mene ni “Džuli”. Svugdje sam nailazio na one bez kojih ne bi bilo mene, koji su me stvorili.
Jednom ste pričali da vam se Brena "osvetila" kada ste snimali spot za pjesmu "Jugoslavenka", pa vas je ostavila samog s vukovima?
Ko ne vjeruje u tu priču može slobodno pogledati njezinu izjavu iz emisije na televiziji iz 2004. kada smo zajednički gostovali kod Sanje Marinković i Boška Jakovljevića, što je ponovila i na Pop TV 2010. Dakle, prilikom snimanja video broja za pjesmu "Jugoslovenka" Alena i Vladu su snimili za vrlo kratko vreme, a mene su odvezli na Durmitor, helikopterom, spustili tamo i rekli da mašem kada se opet budu približavali. Nakon toga ih nije bilo par sati. Nekome je to možda smješno, no trebali bi svi imati u vidu da te 1984. nema interneta ni mobitela, sam si na nekoj visoravni pod oblakom parfema satima, ne znaš što se dogodilo niti kada će se vratiti po tebe, nikoga ne možeš kontaktirati. Već tada sam negdje osjetio da je to smišljen plan. Kasnije sam dobio potvrdu svojih razmišljanja.
Vaš album “Bio sam naivan” izašao je najprije bez “Džuli”, a kasnije su je dodali u novoj tiraži. Taj album postao je najprodavaniji album u bivšoj Jugoslaviji. Kako ste se tada nosili sa slavom i novcem koji ste zaradili?
Album “Bio sam naivan”, kojem je kumovao Vojno Kundić, kada je na njega uvrštena pjesma “Džuli” prodan je u tiraži od 1,200.000 primjeraka i postao je najprodavaniji album svih vremena na prostoru bivše SFRJ. Potražnja za pločom i kasetom bila je tolika da je Jugoton morao staviti sve svoje raspoložive kapacitete u službu ovog projekta te su se na čekanju našli brojni drugi. Među albumima na čekanju bio je i “Glavo luda” Zdravka Čolića. U toj jednoj godini doživio je 12 reizdanja i stekao višestruko platinaste tiraže. Zbog toga mi je HDU 2023. dodijelio nagradu “Multiplatinum award” za najprodavaniji album. Uistinu je nestvarno bilo to vrijeme. U Norveškoj 41.500 ljudi pjeva zajedno sa mnom sve pjesme u originalu; na Crvenom trgu u Moskvi stoji billboard s mojim likom veličine sto puta sto metara. U Beču me s koncerta ispraćaju uz policijske kordone. Obožavateljice padaju u nesvijest u prvim redovima. Na Farskim Otocima pjevao sam u nekom ogromnom šatoru, a vozio sam se kao filmska zvijezda u Dodge Vanu, koji je imao krznom presvučena sjedala, bar itd. Na ljestvicama glazbenih časopisa u top 30/40 najprodavanijih singlova bio sam uz svjetska imena: uz Michaela Jacksona, Davida Bowieja, Shakina Stevensa, Kaja-goo-goo, Culture club, Eurythmics, Police, Spandau Ballet...
Što su vam sve nudili tih godina? Je li istina da ste umjesto Limahla trebali pjevati "Neverending Story"? Zašto niste?
Kasno sam dobio informaciju za to da sam bio prvi izbor za pjesmu "Neverending story" autora Giorgia Morodera. Tko mi nije prenio informaciju nisam nikada ni pokušavao ustanoviti. Ako se pitate. otkuda baš ja u tom izboru...evo da pojasnim: Na glazbenim ljestvicama najprodavanijih singlica u Europi bio sam ponekad i iznad "China girl" , Davida Bowiea. Specifičnost moga vokala (kontratenor sam sa dosta velikim rasponom glasa i s lakoćom pjevam falsetom) i zahtjevnost pjesme su posložili kockice i sasvim je logično da sam bio prvi izbor. Limahl je odabran jer ja nisam bio obavješten na vrijeme. A, kao što vam je poznato, visoke dionice u njegovoj izvedbi pjevaju drugi. Tko zna gdje bi išla moja karijera da i tada netko nije prešutio. Sada znam, no vjerovatno je kasno, da nisam imao ekipu koja bi radila u mom, u konačnici, našem zajedničkom interesu. Svatko je zapravo gledao svoj . Pa i menadžer Boy Georgea me je jednom čekao tri dana u Zagrebu da bi sa mnom obavio sastanak. Ja nisam imao pojma o tome. Gotovo stalno sam bio na europskim turnejama.
Još jednom ste zamalo otišli na Euroviziju, bilo je to 1991. s pjesmom “Ma daj obuci levisice”, no pobijedila je Bebi Dol. Naravno, tu se umiješala politika i presudila da vi ne odete?
Čudna je bila ta noć u Sarajevu. U zelenoj sobi imali smo dva velika ekrana. Na jednom smo gledali ostale izvođače u direktnom prijenosu, a na drugom izlazak tenkova na ulice Beograda. Tijekom glasanja došlo je do promjene oznake Televizije Zagreb u HTV. Nestvarno, neshvatljivo i tužno vrijeme. Imao sam tu nesreću, iako smo imali uvjerljivo najbolju pjesmu i svjetski nastup, da je zaista politika umiješala prste. Ne znam gdje bi se uopće Eurovizija održala da sam u Rimu odnio pobjedu. A mogao sam. Bio sam već poznato ime i siguran sam da bi “Levisice” bile u direktnoj utrci za prvo mjesto.
Kako ste doživjeli rat? Nije vam bilo lako jer su vas neki i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj smatrali izdajnikom.
Zapravo sam upravo te 1991. nakon povratka u Zagreb dobio pitanje koje je glasilo: “Daniele, za Hrvate ste četnik, za Srbe ste ustaša, a za Crnogorce izdajica roda svoga. Za koga ćete vi sada pjevati?” Zla su vremena bila. Tako je već 1993. uslijedio prekid stogodišnjeg ugovora koji sam imao s Jugotonom. Preko noći je sve stornirano. Tada sam trebao ići na unaprijed zakazanu turneju po Norveškoj, no putovnice su prestale važiti, samim time i vize, i nije se dogodilo. Jesam li trebao nekamo otići? Ne znam. Ja sam u Zagrebu imao obitelj, suprugu i dvoje maloljetne djece. Supruga je pak imala majku poluinvalida. Kakav bih ja to čovjek bio da sam podvio rep i otišao? Pitao sam se: “Kome je uopće do pjevanja?”, ali moralo se živjeti pa sam nastavio raditi ono što sam najbolje znao, stvarao sam glazbu. Polako sam gradio svoj studio, učio zanat i počeo raditi pjesme i projekte za druge.
U 90-ima ste potpisali puno tadašnjih hitova. Recimo, mnogi ne znaju da je vaša pjesma i Mineina “Good Boy”? Zanimljivo je da se nije odmah znalo da ste vi autor, a nakon toga su vam se svi počeli javljati?
Renata Končić je 1995. na Dori nastupila s mojom skladbom “Good Boy”, koja je postala veliki hit. Kao autor glazbe bio je potpisan Boris Šuput, a Mirjana Kralj kao autorica teksta. Zapravo sam autor bio ja i kada se to otkrilo, najednom sam imao toliko posla da sam morao proširiti kapacitete studija pa sam imao četiri aranžera, četiri ton-majstora, četiri pjevačice pratećih vokala. Radio sam i pojedinačne skladbe, ali i cijele projekte. Radio sam za Željka Bebeka, Severinu, Jasnu Zlokić, Mineu, Sendi, Jasmina Stavrosa, Nives Celzijus, Velinu, Davora Bornu...
Posljednji album izašao vam je 2014., no vi i dalje pišete pjesme. Prijašnjih godina nekoliko ste se puta prijavljivali na Doru, no nisu vas primili. Što mislite zašto? Kako danas gledate na to natjecanje?
Posljednji album “Fantazija” izašao je 2014. Na ovaj sam album izuzetno ponosan jer sam doslovno sve, od skladanja, tekstova, aranžmana, sviranja, pjevanja i lead i pratećih vokala, produkcije, miksa radio ja, i to sam punih osam mjeseci. Mislio sam da će to biti posljednje što radim, već duboko razočaran u ono što se vezivalo za moje ime i u to kako su me doživljavali. Šteta što nije promoviran na pravi način jer na njemu ima uistinu krasnih pjesama. Od pjesme “Taxi”, preko predivnih balada kakva je “Orijentir” do čistog rock & rolla u pjesmi “Stijene”. Do ove sam se godine na Doru prijavljivao gotovo pa redovito. Ove godine nisam. Imam previše drugih stvari koje radim, tako da nisam imao kapaciteta za rad na skladbi za Eurosong. Mislim da većina onih koji sjede u komisijama za ovakve izbore na našim prostorima smatra da nema ni smisla da se prijavi netko mojih godina. Kakav stereotip! Svoje godine ne doživljavam kao faktor koji me ograničava. Naprotiv. Smatram da mi one daju čak i izvjesnu prednost. Zaključak je da sam mlad duhom i smatram da u glazbi imam još što za reći.
GALERIJA: Biste li ga prepoznali? Pogledajte kako se naš voditelj mijenjao kroz godine
Oženili ste se četiri puta, trenutačno živite u Sloveniji sa suprugom Aleksandrom. Čime vas je osvojila Aleksandra?
Morao bih vas ispraviti u formulaciji ovog pitanja. U Sloveniji ne živim trenutačno, već dvadeset godina, od čega 18 u braku s Aleksandrom. Aleksandra je kao lavica, jaka, snažna, vrijedna, neovisna. Kod nje mi se sviđa upravo to što ne odustaje lako. Nas dvoje smo dva Škorpiona, samo sam ja introvertan, a ona je ekstrovertna. Puna je životne energije i voli se družiti. Brižna, drži do svoje obitelji, prijatelja i suradnika. Valjda zbog činjenice da je jednom bila oči u oči s teškom bolešću, svaki slobodan trenutak koristi za kakav izlet ili putovanje. To je čini sretnom. Sviđa mi se što se mogu osloniti na svoju ženu uvijek i bilo gdje.
U kakvim ste odnosima sa svojom djecom? Što mislite o karijeri sina Sebastiana?
U našem domu osjećala su se voljeno i sigurno. Za svoju djecu tijekom njihova odgoja bio sam ograda uz rub ceste, a i da pomognu i drugoj djeci da ne odu preko ruba. Ponosan sam na svu svoju djecu. Odrasli su, samostalni i vrijedni. U njihove se izbore ne miješam, osim kada pomislim da bi mogli biti na krivom putu. Tada je moja dužnost da im skrenem pozornost. Upravo tome služe pravila i granice.
Planirate li koncerte u svjetlu obilježavanja obljetnica karijere te diskografije?
O, planova je mnogo... Najprije trebam finalizirati album pjesama koje su nastajale proteklih godina i napraviti jedan album s akustičnim izvedbama svojih najljepših balada. Zatim, svoju biografiju polako pretačem u pisanu riječ i nadam se objaviti knjigu. Planiram i seriju koncerata na kojima bi se promovirale nove pjesme, zapravo kojima bih se približio kako svojoj tako i mlađoj publici. Moje su pjesme duboko emotivne i svaka je priča za sebe. Iskrene su, autobiografske, žanrovski prilično ujednačene. Ovaj album osmišljen je kao kruna moje karijere, glazbeno i životno zrelog umjetnika. Vrijeme je da moja glazba poteče.
VIDEO: Dramatičan sukob Bilmana i Tomčić u 'Supertalentu': 'Stvarno mi je dosta toga'
Naslovna slika, kao i frizura, ne čini mu baš neku uslugu. Prva pomisao mi je bila: da vidim tko je ova gospođa, o čemu se radi? Kad ono, Daniel.