Kada slavnog norveškog autora trilera pitaju za savjet novim piscima koji se žele okušati u žanru krimića, Jo Nesbø nema milosti.
Snimajte filmove!
Reći će tek: – Nemojte pisati krimiće. Pišite nešto sasvim drugo. Ili, možda, nemojte uopće pisati! Snimajte filmove! I objasniti svoj stav:
- Oprezan sam po pitanju davanja savjeta drugim piscima krimića, jer, ako im dam vrlo dobar savjet, mogli bi postati bolji pisci od mene. A postoji velika konkurencija u tom poslu.
No, svi oni koji marljivo rade na romanima s kojima će sudjelovati u Potrazi za novim hrvatskim krimićem koju su pokrenuli Večernji list i Fokus (propozicije pročitajte na www.vecernji.hr/kultura), a koji pobjedniku donosi objavljivanje romana i deset tisuća kuna, mnogo će naučiti iz načina na koji Nesbø govori o svom radu:
Oprezan sam po pitanju davanja savjeta drugim piscima. Ako im dam jako dobar savjet, mogli bi postati bolji pisci od mene, a velika je konkurencija u tom poslu
- Obično krećem od jedne jedine ideje, a ta ideja može biti bilo što. Može biti neka scena ili neki lik. U slučaju “Snjegovića”, bio je to naslov. U slučaju “Đavolje zvijezde” pokušao sam spojiti nekoliko scena. Nisam znao što ih povezuje, i to je bilo ono što sam morao otkriti, kaže Nesbø, ali i otkriva način na koji piše.
Baš to može biti od velike pomoći novima autorima, jer je slično i propozicijama našeg natječaja koje traže sinopsis i prvih 30 kartica romana. Nesbø također počinje sa sinopsisom:
- Rad na romanu počinjem pisanjem sinopsisa od možda pet stranica, pa onda pišem novi od 20 stranica, dok na kraju posljednji sinopsis sadrži stotinjak stranica, u koji ubacim i dijelove dijaloga. Dakle, kad sjednem i počnem pisati prvo poglavlje, imam osjećaj da je priča već tu.
Osjećam se više kao da prepričavam priču, i moj jedini zadatak je da to napravim kako spada - da ne uništim savršenu priču koja već postoji, ili da je uništim što je manje moguće.
Trik lijevom rukom
Na pitanje zašto uopće pisati krimiće i koji su bili njegovi motivi, Nesbø odgovara:
- Prvenstveno sam htio napisati roman. Svi moji prijatelji tada su pokušavali napisati ozbiljan, ambiciozan europski roman. Nikada nisu uspjeli i tako sam se odlučio da pokušam s nečim jednostavnijim, poput krimića.
I otkrio da zaista volim kriminalističke romane, jer su mi dali priliku da intimnije komuniciram sa svojim čitateljima. Tu se odvija neki dijalog, jer baš kao i pisac, čitatelj poznaje žanr, tako da ga morate nekako “zeznuti”. Od autora krimića se zapravo očekuje da čini nešto desnom rukom, a “trik” lijevom. I zaista mi se sviđa ta igra koju morate odigrati s čitateljem.
Svi spremni na takvu igru svoje radove moraju poslati do kraja svibnja do kada traje Potraga za novim hrvatskim krimićem.
