Vlada Zorana Milanovića hitno se mora pobrinuti da ne izgubi golemi kredit koji je dobila pobjedom na parlamentarnim izborima. Zasad su Milanovićevi ministri povukli neke simpatične poteze ili su bar izgovorili neke zdravorazumske rečenice. Primjerice, Mireli Holy zaista nije dugo trebalo da kaže kako je postojeći sustav financiranja prikupljanja otpada neprihvatljiv. To je nešto što je bilo očito te je još uvijek nejasno što je motiviralo bivše ministre da održavaju neodrživo. Međutim, isto kao što je očito da je Milanovićev tim dobio golemi kredit na temelju akumuliranja zastrašujuće razine nepovjerenja u bivšu vlast, sada je već podjednako vidljivo da taj kredit može puknuti kao balon od sapunice ako nova vlast brzo ne proizvede zaokruženi set gospodarskih mjera koji će zvučati kao uvjerljiva priča.
Nova vlast do sada je ponudila tek natuknice ideja o instrumentima vođenja fiskalne politike, a situacija je takva da nam je nužna zaokružena i za lansiranje spremna, nova i čvrsta proračunska doktrina.
Ok, svi smo bili svjesni da će se morati povećati PDV jer je stanje u državnoj blagajni loše. S druge strane, još neprovjerenu informaciju, prema kojoj će se povećati porezni pritisak na srednje i velike plaće, doživjeli smo kao šok, svojevrsno kršenje predizbornih obećanja o rasterećenju troškova rada. Ako je točno da Milanović i ekipa žele dodatno teretiti “srednje” i “visoke” plaće, moramo ih podsjetiti da su te “srednje” plaće uz naše europske cijene najobičnije crkavice, dok se “visoke” plaće već sada oporezuju drakonskom 40-postotnom stopom poreza na dohodak. Tako niska “visoka” primanja nigdje u Europi nisu pod takvom presijom poreza i doprinosa, a ipak im je lakše uzeti našem izmrcvarenom “srednjem” sloju kako ne bi dolazili u sukob sa svima prekobrojnima na državnim jaslama.
Usto, razočarala je i odluka Vlade da vrati harač mobilnim operatorima. Operatori su, kao i bankari, vrlo nepopularni pa je to Vladi valjda bio lagan potez. Još lakše su zaboravili izborno obećanje kako će pokušati rasteretiti gospodarstvo te pokrenuti investicije. Pa lakše je uzeti operatorima nego, primjerice, odrezati dio skupog birokratskog aparata.
Nažalost, postoje ozbiljne naznake da će se ova vlada voditi logikom lakih, ugodnih i komotnih poteza. A bez sklonosti pravim, ozbiljnim sistemskim promjenama, kakva bi bila radikalna štednja na svim razinama državne uprave i javnih poduzeća, neke vrste “štednje” i “odricanja” mogle bi se pokazati ne samo demagoškim nego i ozbiljno opasnima. Pogotovo dugoročno.
Najbolji primjer su politikantske javne predstave s ukidanjem povlaštenih zastupničkih mirovina. Ako to nije mudra PR-priprema terena za ozbiljno rezanje ukupne mase plaća u javnom sektoru i svih ostalih nagomilanih financijskih iracionalnosti hrvatskog društva, onda je bolje da se ne zezamo ni sa zastupničkim mirovinama. Ako pođemo od pretpostavke da je demokracija svetinja, onda je jasno zašto se u zapadnom svijetu izdašno štite materijalna prava parlamentaraca. Ako pak zastupnike ostavljamo dugoročno nezaštićenima i nezbrinutima, te narušimo njihovu objektivnu materijalnu neovisnost, onda potkopavamo same temelje demokracije. Neugodno je bilo biti urednik u važnom hrvatskom tiskanom mediju i gledati kako se sama iz sebe rađa hajka na Šeksa i Kajina samo zbog toga jer su u skladu s hrvatskim zakonima realizirali svoja prava. Želimo li mi u Saboru velike i lukave političare poput Šeksa i hrabre narodne tribune poput Kajina ili ćemo u nekim novim saborskim sazivima gledati novu političku kastu potpunih nesposobnjakovića kojima će glavna ljudska kvaliteta biti spremnost da rade za male plaće i još lošije penzije. Demagozi, oprostite, ali to nije moj osobni cilj pa mi je posebno nejasno zašto bih to očekivao od svog zastupnika.
Ne bih htio biti neugodan, ali zar nitko od novinara u Hrvatskoj nije u kontekstu naših gramzivih i svađalački orijentiranih zastupnika i političara spomenuo slučaj Švicarske. Ne, ne radi se o njihovom bogatstvu ili specifikama državnog uređenja nego o tome da su tamo tzv. političari zaposleni u politici na pola radnog vremena. Drugu polovinu odrađuju na svojim uobičajenim radnim mjestima i onda kad netko podari glas Joachimu ili Jeanu zna da je dotični recimo poslovođa u gradskoj komunalnoj tvrtki ili pak lokalni učitelj te da o njemu zaposlenici odnosno djeca i roditelji imaju i inače visoko mišljenje. Ovako je to recept za pakao, kako vele Ameri odnosno u pozicijama zastupnika i ministara imamo razbahaćene tipove koji ne \"šljive\" puk koji ih je izabrao i samo se zabavljaju svojim ispraznim svađama i przničarenjem.