Naslov bi mogao zbuniti zvijezdu TV kuharstva Anu Ugarković. Ali se naša majstorica kuhinje i kuhanja nema razloga brinuti. Ana u kuhinji svakak bolje pleše nego u aktualnoj i rado gledanoj emisiji “Ples sa zvijezdama”.
Tak da ću s Anom i dalje plesati. Ali samo u njenoj kuhinji. To sam prakticiral kad je kuhala na TV Novoj, kao i sada na HTV-u. Moram priznati da mi se ona ranija, tjedna emisija više sviđala, od ove dnevne.
Ali to vam je isto kao da vam velim kak više volim tjednu kolumnu, feljton ili priču, a kaj podrazumijeva veći prostor i čvršću dramaturšku cjelinu od ove dnevne kratke, dajđestirane forme. Ali i ovi njezini kratki kuharsko-poetski medaljoni otkrivaju majstorski kuharski rukopis. I nagrađuju nas ukusnim i mirisavim oblizekima.
A kad sam se već ufural u takvo analitičko razglabanje medijske kuhinje, nikak nemrem propustiti proširiti temu i podsjetiti na Veljka Barbierija, kojega isto pobožno pratim. I dok je Ana škola praktične nastave, majstor i znalac Barbieri nam u svojim “Izgubljenim jelovnicima” esejistički, povijesno i kulturološki osvjetljava putove i klance u potrazi za korijenima nacionalne kuhinje. I kak se već u medijskoj kuhinji, kao što vidite, donekle snalazim, preostaje mi da na bulju nabijem kuharsku kapu i krenem na “Večeru za pet”. E, tu bih se i sam svojim skromnim kuharskim iskustvom mogel uklopiti.
To je emisija koja bi se u medijskim pretincima mogla uvrstiti u “reagiranja” ili “pisma čitatelja gledatelja”. Tu su dopušteni diletantski i početnički pokušaji i gafovi. Ali i daroviti prilozi iz kuhinje anonimnih kuharskih čitatelja i gledatelja.
Takva podjela je izrijekom naglašena i u Fodorovu “U istom loncu”, gdje se anonimni izazivači iskušavaju s profesionalnim kuharima. I sve to u zabavnom štimungu, a kaj se od Fodora i njegova zabavnog programa i očekuje. Takav tempo u medijskom tretiranju gastrokulture ili kulture hrane i kuhinje održavaju i tiskovni mediji, gdje respektabilan prostor popunjava doajen publicističke kuhinje Rene Bakalović.
A kad već toliko polažemo na gastrokulturu, očekuje se da s druge strane imamo i gastronekulturu. Jasno da baš i nije kulturno ruku zavlačiti u kontejner. Ili na Dolcu, pa na Kvatriću ili na Trešnjevačkom placu, nakon zatvaranja tržnica, skupljati ostanjke. Ali to je naša prava stvarnost koju živimo i s njom smo se moramo nositi. A to, naravno, nije uvijek lako. Tak vam ja u poznatu birtiju na Dolcu navratim na omiljene špek fileke.
I odmah mi prisjedne kad ugledam sijedoga ostarjelog gosta, kojega znam iz bivšeg života. Nekad je bil faca. U gradu i u društvu faktor. Čak mu je i fotka u novinama izlazila. A sad, eto, s malom mirovinom prisiljen je na vlastitim ustima štedjeti.
Grah s kobasom naručuje bez kobase. Ili čuspajs od kelja s faširancem bez faširanca. A kad ga uhvatim kak konobaricu u pola glasa moli da mu za doma zamota dva okrajka raženog kruha, sjetim se svojeg naslađivanja emisijom “Kod Ane”. I knedla mi u grlu odmah stane...
Za vrijeme Tita se i bolje jelo .... potpuno te razumijem, moj Zvone, potpuno ...