Realizacijom projekta ovaj naš otočni prostor i čitava Zadarska županija dobili bi jednu novu dimenziju. Zato pozivam nadležna ministarstva da nas prate u idejama jer nemamo sredstava za realizaciju. Poručio je to prošli tjedan zadarski župan državnoj vlasti. Ustvari ne državnoj vlasti, već poreznim obveznicima od čijeg bi se novca trebalo namaknuti milijardu i 350 milijuna kuna potrebnih za gradnju podmorskog cestovnog tunela koji bi povezao Zadar s otokom Ugljanom. Doduše, ambicije ne staju tu, već bi se u budućnosti osim novih otočnih cesta trebali graditi i manji tuneli prema Dugom otoku i Ižu. Na sreću, obližnji Pašman i Ugljan već su povezani mostom.
Porezni obveznik, primjerice, neki vrijedni stanovnik Krapine, Siska ili Đakova, s pravom bi se mogao zapitati što će on to u konkretnom slučaju dobiti za golemi novac koji u taj tunel ulaže? Evo jednostavnog proračuna. Jadrolinija godišnje na liniji Zadar – Preko preveze oko 250 tisuća vozila. Vožnja traje otprilike 35 minuta, a trajekti polaze svaki sat tijekom cijele godine. Više od trideset posto prometa otpada na otočane koji se voze po iznimno niskim cijenama, no pretpostavimo da je prosječna cijena prevezenog vozila s putnicima oko 80 kuna. Pretpostavimo li da bi se u slučaju gradnje tunela promet udvostručio – što je velik doseg – a cijena prevezenog vozila ostala ista – iako se može očekivati da bude jeftinija – tunel bi se isplatio za otprilike 35 godina. Uračunaju li se u tu cijenu troškovi održavanja, ali i kapitala, tunel bi mogao biti otplaćen oko 2060. godine. Zvuči li to kao primamljiva investicija?
Gotovo puno desetljeće domaći građevinari bušili su Domovinu gdje god se za to ukazala prigoda, samo da bi potom za te svoje pothvate bili ovjenčani laskavim titulama “najsigurnijih” ili “najljepših” u Europi. Građani su s pravom bili ponosni, a znanje i umijeće domaće građevinske struke uzdignuto je na pijedestal nacionalne mitologije. A onda je stigao račun, izražen u milijardama eura kredita podignutih za financiranje gradnje prometne infrastrukture. Te nove ceste, autoceste, tuneli, mostovi i vijadukti trebali su biti temelj gospodarskog razvoja zemlje, ali i ključna referenca Hrvatima da svoje graditeljsko umijeće demonstriraju i na svjetskoj sceni. Koliko je to bilo uspješno, može se ocijeniti i po broju tunela koje su naši građevinari proteklih godina sagradili izvan granica Hrvatske. A njih nema. Ne zato što za to nisu sposobni, već zato što njihove cijene nitko, osim Hrvata, nije spreman platiti.
Danas, nakon gotovo pet godina recesije koju su u značajnoj mjeri potpomogli i pristigli računi za gradnju novosagrađenih tunela, kao izlaz iz te situacije građanima se nudi – gradnja novih tunela. Ta bizarna ekonomska logika ekvivalent je terapije u kojem liječnik pacijentu oboljelom od raka pluća savjetuje da umjesto cigareta počne pušiti lulu. Pa ćemo ovaj put umjesto kopnenih graditi podmorske tunele i tako oživjeti otoke. No, koliko se točno života na otocima može kupiti za 1,35 milijardi kuna?
Evo jednostavne računice. Nedavno je u Zaprešiću otvoren moderni novi Dom zdravlja. Koštao je otprilike devet milijuna kuna. Umjesto spornog tunela, po tri takva doma zdravlja mogla bi biti sagrađena na svakom od 48 naseljenih hrvatskih otoka. Nadalje, na svakom od dvadeset otoka koji imaju više od 1000 stanovnika za taj novac mogla bi se sagraditi škola poput pulske OŠ Veli vrh, najmodernije i najskuplje u Hrvatskoj. Pa u konačnici, kad bi se stanovnici Ugljana nastavili između svog otoka i Zadra voziti trajektom, svaki od 122 tisuće žitelja hrvatskih otoka – svaki muškarac, žena, dijete ili umirovljenik – dobio bi nepovratnu financijsku pomoć od 11 tisuća kuna. No, kome trebaju škole, vrtići, ambulante, kazališta i sportske dvorane? Bez njih se može, a bez tunela ne ide. Jer što bi ili koga onda mogli farbati?
>> Njavro: Tuneli pod morem nisu fantazija. Dadić: Preskupi su!
