Danski parlament krajem prošlog tjedna odobrio je gradnju 19 kilometara dugog željezničkog i cestovnog mosta koji će preko Baltičkoga mora spojiti danski otok Lolland i njemački Fehmarn. Odluka je bila gotovo jednoglasna, a danski ministar prijevoza Lars Barfoed nazvao ju je povijesnom. Most će povezati Kopenhagen i Hamburg i stajat će - 33 milijarde kuna! Ta je vijest prošla nekako nezapaženo u nas, a i ne bi bila toliko važna da se svakodnevno koplja ne lome oko famoznog pelješkog mosta. Radimir Čačić čak je pred TV ekranima otišao tako daleko da je ustvrdio - kako je gradnja mosta opasna za Hrvatsku!? Ispada da o jednom mostu ovisi i opstanak države i svih nas! Zar je baš tako?
Na početku priče, gradnja mosta imala je političku potporu i s lijeva i s desna. Kažu da je prvi o njemu progovorio Luka Bebić, ali za njegovu se izgradnju svesrdno zalagao i pokojni SDP-ov dubrovački župan Ivan Šprlje. I onda je SDP okrenuo ploču, pa je most postao predmet politizacije. Dalje, ako Danska i Njemačka grade most kako bi se međusobno povezale, hrvatski je nacionalni i strateški interes povezati dubrovačko područje s ostatkom Hrvatske, isto kao što je nacionalni interes bilo povezivanje hrvatskog sjevera i juga današnjom Dalmatinom jer je Dalmacija bila prometno izolirana. I preko Dalmatine su se lomila koplja, a danas valjda nema nikoga tko će se zbog nje mrgoditi, a još ćemo biti i ponosni kad od stranaca čujemo da je to jedna od najljepših autocesta u Europi.
Teško je iz udobnih zagrebačkih fotelja suditi koliko je ljudima na jugu životno važan taj most. Ne bi uopće trebalo podsjećati što je naš jug prošao u Domovinskom ratu, koja je razaranja doživio i kako su ga Srbi i Crnogorci željeli oduzeti matici zemlji. A onda, ako se još zna da se za svaki odlazak ili dolazak na jug mora prelaziti granica druge države, to je razlog više zašto je most potreban. Jer nemali je broj naših ljudi dolje koji će reći kako im je mučno što moraju preko tuđe države dalje u svoju državu ili obratno. Valjda bi trebalo poslušati i te ljude dolje. Ako Obama po Americi potiče gradnju infrastrukture u jeku najveće krize, kako to da Hrvatska ne bi smjela nešto slično napraviti, i s gradnjom mosta zaposliti tisuće hrvatskih radnika i domaćih firmi?!
I onda se dozna da na Pelješcu netko kupuje ogromne površine zemljišta. Zamislite, privatni vlasnici legalno prodaju svoje parcele, policija dosad ništa nije našla sporno, osim što je netko od posrednika prodavatelja zatajio porez, i to postane još jedna prvorazredna afera! Hrvatska stalno poziva strane investitore da ulažu. I onda kad se netko pojavi, gleda ga se sumnjičavo i organizira lov na vještice. Što se tiče Pelješca, osnovne su činjenice da je investitor kupio zemljište od privatnih vlasnika, a ne od države. U potonjem bi moglo biti mjesta za muljažu, kad bi netko prodavao ispod tržišne cijene na štetu države. Investitor je platio ili će platiti 40 milijuna eura za krš te je ušao u veliki poslovni rizik, posebice u vrijeme svjetske krize.
U turizmu nam trebaju nove investicije, pa bi tako izgradnja turističkog naselja na Pelješcu trebala biti itekako prihvaćena jer donosi nova radna mjesta i prihode. Svatko tko prati svjetska tržišta znat će da je posve normalno i uobičajeno da investitori na vijesti o izgradnji značajnijih infrastrukturnih objekata, kao što je pelješki most, kupuju okolno zemljište ulazeći u poslovne rizike s planovima ostvarenja profita. Dakako da se ne treba zavaravati, svaki investitor dolazi kako bi zaradio, ali on donosi i nova radna mjesta i nove sadržaje. Državna tijela su pak ta koja to moraju kontrolirati.
Stoga su opravdana pitanja: Kakvu sliku o nama šaljemo u svijet? Što poručujemo investitorima koje toliko vabimo? I kome smeta pelješki most?
