O čemu se govori kad se govori o slučaju smijenjenog urednika nedjeljnog dnevnika HTV-a? Govori se u svemu i svačemu, a najmanje o onome o čemu bi se svakako moralo govoriti, a to je sama novinarska struka. Urednik tv-dnevnika nije smijenjen ni s kakvog stranačkog ili političkog položaja, nego je ostao bez profesionalne funkcije i stoga je bespredmetan svaki razgovor o razlozima smjene bez razgovora o samoj profesiji.
Naravno da iza smjene mogu stajati i politički razlozi, no prije negoli se posegne za politikom, nužno se pozabaviti stručnom pozadinom rečene uredničke detronizacije. Posumnja li se da je liječnik pogrešno liječio svog pacijenta, na upravi bolnice nije da se bavi medikusovim političkim simpatijama, nego da utvrdi postoje li stručni propusti. Što vrijedi za medicinu i druge struke, moralo bi vrijediti i za novinarstvo. Novinar je slobodan da misli što ga je volja, ali je i obvezan držati se pravila posla kojim se bavi.
A u slučaju o kome govorimo iznevjerena su najmanje dva profesionalna pravila, o subordinaciji i o zahtjevima žanra.
Dobar dio tv-novinara, ponajprije urednika i voditelja, osobito onih na HTV-u, iz nekih samo njima razumljivih razloga, smatra da ne mora poštivati uredničku hijerarhiju. Prema emisijama što ih vode i(li) uređuju odnose se kao prema svom privatnom posjedu, ne dopuštajući da im se ikoji nadređeni urednik miješa u posao. Bilo kakvu sugestiju tretiraju kao cenzuru, a potrebu za redakcijskom koordinacijom kao ugrožavanje slobode izražavanja. Na svaku i najbezazleniju primjedbu nekog od šefova (ili legitimnih nadzornih tijela) dižu dreku u medijima i prikazuju se političkim žrtvama.
Dotični tv-urednik tipičan je primjer takvog neprofesionalnog ponašanja koje je, na žalost, vrlo milo nekim političkim i parapolitičkim (udruge pisca) strukturama, pa čak, da apsurd bude potpun, i staleškim novinarskim organizacijama.
Još je veći nesporazum u nepoštivanju žanra kojem pripada i tv-dnevnik. U emisiji koja je po definiciji pregled dnevnih vijesti nema i ne može biti mjesta ni za što drugo osim za vijesti. Komentari u dnevniku nemaju što tražiti, ni kad je riječ o usputnim, tobože duhovitim voditeljevim dosjetkama, a pogotovo ne kad se radi, kao u slučaju koji je povod ovome osvrtu, o polemičkom obračunu s vlastitom kućom. Komentar podrazumijeva autorsko stajalište, a vijest traži maksimalnu objektivnost i neutralnost, pa svako miješanje tih dvaju novinarskih oblika može lako odvesti u manipulaciju. Osobito je to osjetljivo u informativnim emisijama na javnoj televiziji, jer one su namijenjene gledateljstvu najrazličitijih interesa i profila te ne trpe bilo kakvo komentatorsko sužavanje.
Nebitno je, dakle, što je urednik tv-dnevnika u svojim komentarima zastupao, bitno je da u pregledu vijesti nikakvim komentarima nema mjesta. Osim ako politika ne presudi drugačije, kao što je često činila. I svojim čarobnim štapićem smijenjenog urednika ne pretvori u onoga koji smjenjuje.
Django Ne, kriv je kapitalizam. I ne čitam Večernji, samo komentiram. Da nema mogućnosti komentiranja Večernji ne bi ni otvorila. Ni tiskani ni na netu.