S Cibonom je osvojio sve. Prvenstvo, Kup i ABA ligu. Bio je najbolji kadet i junior Europe. Dario Šarić (20) je i dvostruki najbolji mladi košarkaš Europe, a realno je da na kraju ove sezone upiše hat-trick, bude izabran treći put. I kadetsku i juniorsku reprezentaciju doveo je do naslova prvaka Europe. Prije toga i mlade košarkaše Zagreba do trofeja juniorske Lige prvaka. Žetvu trofeja nastavio je, ili točnije počeo, u Turskoj. Prvi trofej sezone s Anadolu Efesom, Turski kup protiv moćnog Fenerbançea. Uz Šarićevih 17 koševa i titulu najboljeg igrača završnice.
Rođeni pobjednik, sjetite se samo tko je jedini uoči lanjske nemoguće misije i Final Foura u Beogradu bez kompleksa poručio: "Idemo po trofej, tko je to bolji od nas?!" Turci su u Dariju prepoznali pobjednika, njihovi milijuni od odštete spasili su barem donekle Cibonu, a Šarić je ovih dana postao i sportaš-maneken Red Bulla, u ekskluzivnom društvu u kojem su Marc Márquez (svjetski prvak Moto GP), skijaške zvijezde Lindsey Vonn i Aksel Lund Svindal, F1 piloti Daniel Ricciardo i Mark Webber, Dani Pedrosa... Dario je nakon novog uspjeha u karijeri spremno odgovarao na sva pitanja za Max!
Kakav je osjećaj za osvojeni prvi trofej u Turskoj?
– Sigurno da je to lijep i poseban osjećaj jer je to moj prvi trofej izvan Hrvatske, daleko od obitelji, okruženja i kulture na koju sam naviknuo. Zato ima posebno značenje. Kao igraču mi je došao u pravom trenutku, ali i momčadi koja je puno radila i trenirala da bismo ovo postigli.
Koliko je Turcima i posebno navijačima Efesa važan prvi trofej sezone koji osvojili?
– Košarkaška publika u Turskoj nije baš fanatična, čini mi se da ovdje ljudi više dolaze obiteljski na utakmice, atmosfera je takva. Efes ima baš takvu, obiteljsku publiku.
Kako objašnjavate da ste redovito najbolji na terenu kad se odlučuje o trofejima?
– Ne znam, to su posebne utakmice koje uvijek imaju poseban naboj, javi se i trema prije početka. Igrao sam već dosta finala, naviknuo sam kako se ponašati u takvom okruženju i atmosferi, potiče me da dam najbolje od sebe. A i "sreća prati hrabre".
Je li vas trener Dušan Ivković posebno pripremao za glavnu rolu u završnici Kupa?
– Nije bila neka posebna priprema, najbitnije je da sam se sam psihički i fizički spremio za tu utakmicu. Kad imate 20 godina, ne treba vas nitko dodatno motivirati, kad igrate takvo finale, sami u sebi morate izgraditi motivaciju.
S Cibonom nešto posebno
Možete li usporediti trofej s Efesom u kupu s lanjskim koji ste osvojili s Cibonom u ABA ligi?
– Što se tiče kvalitete, Fener i Efes ipak su bolje ekipe nego što su to prošle godine bile Cibona i Cedevita. Ali kad bih uspoređivao koji mi više znači, trofej iz ABA lige mi je draži i taj će mi trofej vječno ostati u srcu. U Ciboni smo bili prava klapa, generacijski smo bili bliski i jako povezani. I Efes ima pravu atmosferu u ekipi, ali to s Cibonom mi je bilo nešto posebno.
Vodite li evidenciju svih trofeja koje ste dosad osvojili u karijeri?
– Ne brojim koliko je trofeja bilo, ali znam što sam osvojio u posljednje dvije-tri godine: s Cibonom kup i prvenstvo, onda ABA ligu i sad s Efesom turski kup. To su velika četiri trofeja u mojoj profesionalnoj karijeri.
Kakva su ambicije Efesa u nastavku sezone, u prvenstvu i u Euroligi, koliko će osvajanje kupa pomoći da još bolje odigrate najvažniji dio sezone?
– Svake godine se izrode neke bolje i lošije ekipe i novi derbiji, a ove godine najveći derbiji su utakmice protiv Fenera, oni će nam biti glavni konkurenti na svim frontama i nadam se da će nam ova kemija i trofej biti vjetar u leđa da nam pokaže da možemo igrati na najvišoj razini i napad i obranu i da ćemo zadržati konstantu i da nećemo pasti.
Je li netko od vaših najbližih bio s vama kad ste slavili osvajanje kupa ovoga vikenda, djevojka Karla? Roditelji? Prijatelji?
– Djevojka je došla dan nakon trofeja, a moj prijatelj iz vrtića i škole proveo je tu kod mene tjedan dana i bio sa mnom sve vrijeme. On je bio jedina prisutna podrška, ali znam da sam imao podršku iz Hrvatske od svih, najviše od djevojke, prijatelja i roditelja.
Koliko ste dobili čestitki, je li se javio i novi izbornik Perasović? Ili treneri iz Cibone (Rimac) ili bivši izbornik Repeša?
– Nemam sve brojeve u imeniku pa nisam ni siguran tko mi sve čestitao, ha-ha. Ono što mi je puno značilo i što me je usrećilo je čestitka protivničkog trenera Željka Obradovića. Došao mi je nasamo čestitati, što mi je otvorilo oči da samo trebam još više raditi i truditi se jer on je fenomenalan trener s mnogo osvojenih trofeja i to mi zaista znači.
Kako vam izgleda jedan običan, radni dan u Istanbulu?
– Ako je trening u 10:30, dizanje je oko 9, spremanje, zatim doručak. Trening traje sat i pol, ali ja uvijek ostanem još sat vremena ili dođem sat ranije kako bih radio na sebi i poboljšao šut, fizičku snagu... Kući dođem na ručak, zatim popodnevno spavanje, navečer ponovno trening koji traje 2 sata, ponovno ostanem duže trenirati dodatno. Zatim pogledam neki film ili mi prijatelji dođu, pa s njima odem na večeru i to je to. Možda nekome zvuči dosadno...
Kako ste se naviknuli na samački život u Istanbulu?
– U početku je bilo teško, ali dobro je to što sam posljednje dvije godine i u Zagrebu živio sam. Iako su mi moji dolazili češće, pokušavao sam raditi što više toga sam, tako da mi je Zagreb bio dobra prilagodba za Istanbul.
Možete li se prošetati Istanbulom da vas ne prepoznaju navijači?
– Nekad me nitko ne prepozna ja sam tu ipak stranac, ali ima i ljudi koji me zaustave u šoping-centru, traže fotografiju, upute riječi podrške ako znaju engleski. Ako ne znaju, kažu na turskom pa ja pokušam razumjeti i to je to.
Odlazite li često u šoping? Koji vam se turski specijalitet posebno sviđa?
– Najviše volim otići u Beşiktaş, gdje su sva zbivanja, restorani i ima puno ljudi. Što se tiče specijaliteta, ima nekih koji su mi ukusni, a neki su mi prepapreni, ali ovdje se mogu naći restorani svih vrsta kuhinja tako da nema problema pri izboru.
S kojim se suigračima iz Efesa najviše družite?
– Sa svima sam stvarno dobar, a najviše se družim s igračima koji su mi generacijski najbliži. Na treningu najviše komuniciram s igračima s Balkana, tako nam je vjerojatno najlakše. Tu je i Draper kojeg odlično poznajem iz reprezentacije, pa Jenning iz Cibone.
Druže li se međusobno i igrači iz konkurentskih klubova?
– Svi se druže, ima tu dosta naših, odem ponekad na piće s Planinićem. Došao je moj cimer iz reprezentacije Markota s kim se još nisam uspio vidjeti, ali svakako hoću uskoro.
Na vezi s Philadelphijom
Idete li na nogometne utakmice, možda na utakmice Beşiktaşa koji vodi Slaven Bilić?
– Nisam još otišao gledati Beşiktaş jer stadion im se renovira i stalno igraju na drugim stadionima pa uz niz putovanja i treninga, nisam još stigao. Gledao sam jednom Galatasaray i Arsenal, ali svakako moram, čim ulovim vremena, pogledati Bilićev Beşiktaş.
Može li se usporediti popularnost nogometa i košarke u Turskoj?
– Nogomet je apsolutni sport broj jedan, nogometaši su najveće zvijezde.
Uspoređuju li vas i u Turskoj s Draženom Petrovićem koji je također ponikao iz Šibenika?
– Pitali su to u jednom intervjuu i spominjali kako je moj otac igrao s njim. Ali općenito ne, više se o tome u Hrvatskoj priča.
Što vam je otac poručio nakon novog uspjeha s Efesom?
– Rekao mi je da se u životu svaki dan treba dokazivati i da mi ovaj trofej ništa neće značiti ako i sutra ne pokušam dati najbolje od sebe. Trofeji ništa ne znače ako se opustiš, već je svako jutro, svaki dan, svaki trening novo dokazivanje. Čestitao mi je, naravno, i sretan je.
Pratite li što se događa s Cibonom koja se doslovno bori za život?
– U kontaktu sam s Rozićem, Kuridžom, Gabrićem... Znam i svjestan sam svega, teško mi je pričati o tome. U drugim bi se zemljama šokirali da jedan takav klub prolazi kroz ovo što Cibona prolazi. Ne želim komentirati zašto i kako se to desilo, a da stvari nisu takve, vjerujem da bih ostao u Ciboni još koju godinu i pokušao pomoći klubu.
Koliko mladi igrači sad mogu napredovati u Ciboni?
– Kad je takva situacija, otvara se prilika mladima, kao što se i meni otvorila prošle godine. Momci trebaju bez straha zgrabiti tu ulogu i odgovorno nositi dres kluba koji je ne tako davno bio prvak. Svojim talentom oni to zaslužuju, samo neka predano rade.
Što mislite o dominaciji C. zvezde u ABA ligi, može li je Cedevita ugroziti?
– Pratim ABA ligu, mislim da je Cedevita ravnopravna Budućnosti i Partizanu, a blizu je i Zvezdi i siguran sam da joj Cedevita može zaprijetiti ozbiljno u borbi za naslov.
Pratite li nastupe Bogdanovića i Rudeža u NBA? Pa Hezonju, Tomića i druge naše igrače u Europi?
– Bojan se ponovno izborio za mjesto u petorci Brooklyna i može biti samo sve bolji. Rudež ima drukčiju ulogu od Bogdanovića i dobro koristi svoje minute u rotaciji Indiane. Što se tiče Hezonje, njegov uzlet u Barceloni me nije iznenadio jer znam o kakvom se talentu radi, on je mentalno 100 posto u košarci i znao sam da će kad-tad, kad dobije malu šansu, eksplodirati. Tomić je standardno jedan od najboljih centara u Europi, igrač koji sa 2,17 ima takvu tehniku i kretanje da je to fenomenalno.
Kako gledate na smjenu izbornika i novog šefa reprezentacije, Velimira Perasovića?
– Nisam ni s kim od igrača još to komentirao. Znam da se radi o treneru koji zahtijeva jaku, discipliniranu obranu, a što se tiče napada daje otvorene ruke i slobodu kreacije. Mislim da profilu momčadi kao što je Hrvatska, najviše odgovara trener kao Perasović i nadam se da će to biti pun pogodak.
Prošle godine najavljivali ste velike stvari s reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu, a nismo stigli ni do četvrtfinala... Peče li vas još neuspjeh?
– Naravno, i te kako, uvijek će me to "žuljati". Sjetim se toga s vremena na vrijeme, premda znam da to što prije moramo prebrisati i koncentrirati se na ljeto koje stiže. Igramo u Zagrebu, moramo biti najbolji što možemo i ispuniti očekivanja svih u Hrvatskoj. Nije sporno da kvalitetu imamo.
Kakav domet može ostvariti Hrvatska na Eurobasketu 2015? Koje su reprezentacije kandidati za medalje?
– U prvom redu su to Španjolska i Francuska, pod uvjetom da im se svi odazovu. Eurobasket je izlučni za Olimpijske igre, pa očekujem najjače sastave. Njemačka je, primjerice, najavila dolazak Nowitzkog. Mi sigurno možemo u borbu za medalju i uvjeren sam da je možemo osvojiti! Samo treba ići utakmicu po utakmicu, proći skupinu i vidjeti tko nas čeka u razigravanju.
U Efesu igrate s Dontayeom Draperom, bi li on ponovo koristio Hrvatskoj na Eurobasketu?
– Treneri će o tome odlučiti, ja mogu reći da s Draperom treniram i igram svaki dan, vidim da je u formi i da bi nam puno mogao pomoći.
Je li američki playmaker nužnost za Hrvatsku ili imamo kvalitetne domaće organizatore igre?
– Najveći je problem što ljudi u Hrvatskoj stalno ponavljaju da nemamo playmakera i dignu ruke, misle da će se takav igrač sam od sebe pojaviti. Takvog igrača treba napraviti, dati mu priliku, trebaju se uključiti i stariji igrači, raditi s mladima i dati im priliku da griješe. Budemo li samo govorili da ih nemamo i ništa ne napravimo po tom pitanju, tako će i ostati. Nemam ništa protiv Amerikanaca, to su dobri momci, drago mi je da mogu pomoći našoj ekipi, ali nekako mislim da bi bilo bolje da su svi iz Hrvatske, to je ono čime se ponosimo, što nam je Bog dao, da s time igramo.
Pratite li nastupe Philadelphije u NBA, svog budućeg kluba...
– Pratim svaki nastup i potez koji naprave, skoro svaki dan sam s njima u kontaktu, s generalnim menadžerom, s glavnim skautom... Oni jedva čekaju da dođem i vjerujem da će to biti lijepa priča i za njih i za mene.
Što vam je zapravo najveći cilj u karijeri, što bi najviše htio osvojiti?
– Svakako olimpijsku medalju i neki veliki naslov s Hrvatskom. To je iznad svega, najviši domet, za mene veće i od NBA prstena. Iako je NBA naslov nešto o čemu sanjaš cijeli život, to ti je neki san dok si mlađi, ali poslije opet kad odrasteš u svojoj državi, to ti nekako postane bliže srcu da osvojiš veliku medalju sa svojom reprezentacijom.
>> Novi Max! otkriva: Modriću, ne brzaj s povratkom na teren!
>> Dariju Šariću turski Kup, Tomić najbolji, ali Realu ide trofej
