Roditelji Jole i Biserka Petrović imali su golemu želju da im djeca postanu glazbenici. Tako je stariji sin Aleksandar učio svirati klavir, a mlađi Dražen predano je vježbao svirati na gitari. No, prateći stope starijeg brata, koji se već kao 17-godišnjak otisnuo u Zagreb, ipak je gitaru te silne sate vježbanja uz partiture zamijenio košarkaškom loptom.
Od trenutka kada je u petom razredu s navršenih deset godina života dobio svoju prvu košarkašku loptu, košarka je za Dražena postala način života. Postao je zaljubljen u igru.
– Bilo mi je osam, možda devet godina kada sam s bratom išao na trening. Trčkarao sam za njim, nosio mu torbu, a u dvorani pucao na koš ako starijima nije trebalo više od polovice terena. Kad mi je dosadilo samo gledanje drugih, ne želeći zaostajati za Acom, počeo sam ozbiljno vježbati. Šibenik tada još nije ludovao za „basketom". Brat je igrao u hrvatskoj ligi, ja sam navršio tek deset, a košarkaši nisu bili ni blizu popularnosti čak ni nogometaša koji su igrali u drugoj ligi.
Dražen bi nakon ranojutarnjih treninga u školskoj dvorani vještine svakodnevno brusio i testirao u košarkaškim bitkama s nerijetko starijim dječacima ispod improviziranog koša na garaži u Preradovićevoj ulici. Prema kazivanju Nevena Spahije, Draženova prijatelja iz djetinjstva i mladosti, a danas uglednog trenera, Dražen se organiziranom košarkom počeo baviti tek sa 13 godina, nakon odlaska svog brata Ace u Zagreb.
Većinu bi treninga obavljao sam, prije početka nastave, oko sedam sati ujutro. I to iz jednostavnog razloga jer mu je otac Jole zabranjivao da izostaje iz škole zbog ljubavi prema košarci. Školsku dvoranu najčešće bi mu otključavala dežurna čistačica, teta Ana, a nevjerojatnom nizu ponavljanja zahtjevnih vježbi s loptom svjedočio je i školski domar Jakov Ivas.
Driblao je oko stolaca
– Nikad nisam propuštao jutarnji trening. Bilo mi je svejedno ustajem li u šest ili sedam. U dvorani bismo bili samo ja i čistačice. Postavljao sam stolce po parketu i vodio loptu između njih. Tako sam vježbao driblanje. Uživao sam u tome. Ako neki put nisam mogao na trening, istoga trena bih se razbolio – rekao je Dražen.
Ono dobro što je vidio na utakmicama i videovrpcama zdušno je ponavljao bezbroj puta, sve dok mu to nije pošlo za rukom.
– Bio je poput kompjutora. Iste pogreške nikad nije ponavljao. Također, bio je nevjerojatno pragmatičan – što mi treba, to uzimam, što mi ne treba, to odbacujem – prisjeća se Faruk Kulenović, trener s kojim je Dražen te 1982. zaigrao svoj prvi europski klupski finale (Kup Radivoja Koraća).
Iako je već bio mladi as zbog kojeg se za Baldekin u Šibeniku tražila ulaznica više, morao je uložiti dodatni napor kako bi šutersku tehniku doveo do savršenstva:
– Od ranih dana bio je jako motiviran za razvoj šuta i doveo ga je do savršenstva. Ne pripada kategoriji šutera koji su sebe učinili boljim šuterima. Nije bilo velikog utjecaja trenera u tom dijelu, to je jednostavno proizvela njegova velika osobna ambicija – kaže Neven Spahija.
Dražen je tako 1979. odjenuo dres seniorskog sastava s brojem 4 te zaigrao uz bok sa Zoranom Slavnićem, ondašnjim asom jugoslavenske košarke. Samo dva mjeseca nakon što je napunio 15 godina, 29. prosinca, protiv OKK Beograda postigao je prve koševe u saveznoj ligi. Tadašnji Šibenkin razigravač Zoran Slavnić prisjeća se tih trenutaka koji su pomogli mladom igraču da stekne dodatno samopouzdanje i hrabrost na putu prema blistavoj budućnosti:
– Dražen je bio nevjerojatan, kao riba u vodi. Kakva trema! Još te prve godine, kao klinac s 14,5 godina, stalno je gledao samo u mene kada ću ga ubaciti, hajde da igramo zajedno i tako dalje... Vrcao je, taj pogled, želja... Imao je toliko želje da uspije tako da nije imao ni vremena misliti o tremi. Jednostavno trema nije sastavni dio vrhunskih profesionalaca.
Slavniću zasluge za rapidni Draženov napredak pripisuje i Neven Spahija:
– Bio je još uvijek vrhunski play i od njega se dalo mnogo toga naučiti. Sve se poklopilo. Igrali su zajedno, a onda se Slavnić u pravo vrijeme maknuo omogućivši Draženu potreban prostor. Treba svakako napomenuti da je Slavnićev pomoćnik Vezović bio izuzetan radnik koji je dosta radio individualno s igračima te vršio pritisak na Slavnića glede Dražena.
Slavnićev doprinos za svoj uzlet nije zaboravljao spomenuti ni Dražen:
– Moka mi je dvije godine posvećivao naročitu pozornost. Slavnić i Vezović – uvjeren sam jedan od naših najboljih trenera za individualce – nesumnjivo su znatno ubrzali moj košarkaški rast. Moki sam se svidio. Odmah me uzeo pod svoje i sa samo 15 godina gurnuo me u momčad koja je tek ušla u probrano društvo. Vezović je sa mnom neumorno radio, a Slavnić, kad god je imao vremena, pokazivao mi je tajne driblinga: kako se postavljati, kojom nogom ići naprijed, kojom natrag, učio me da pri driblanju protivničkom, obrambenom igraču gledam u noge... Već sam stasao jer sam rano dobio priliku. Mladima bi valjalo vjerovati, dati im priliku.
Nije priznavao centre moći
Utakmica koja će zauvijek obilježiti Draženovu karijeru u narančastom dresu Šibenke odigrana je u subotu 9. travnja 1983. U majstorici finalne serije Prvenstva Jugoslavije 1982./1983. Šibenka je na Baldekinu bila domaćin Bosni iz Sarajeva.
U završnici utakmice u kojoj je Dražen postigao čak 40 poena, a koju mnogi i dan-danas prepričavaju, Dražen se u posljednjoj sekundi susreta, pri izjednačenom rezultatu, digao na šut. Sudac Ilija Matijević oglasio se nakon isteka vremena. Dosudio je osobnu pogrešku igraču Bosne Sabitu Hadžiću.
Prema kazivanju Mikuličina, igrači Bosne u tim trenucima nisu napali suca Matijevića, nego svojeg suigrača Hadžića. Također, Mikuličin svjedoči da je drugi sudac Petrović, na tihu inicijativu predsjednika KSJ Vasila Turpukovskog, nagovarao Dražena da promaši drugo slobodno bacanje kako bi utakmica ušla u produžetak. Isto je prema svojem kasnijem priznanju učinio i trener Šibenke Vlado Đurović:
– Prije izvođenja tih bacanja rekao sam Draženu: "Dovoljno je jedno, imamo produžetak", zato što sam ja u sebi osjećao da će biti problema vezanih za tu utakmicu. S jednim bacanjem mi bismo igrali produžetak i nitko ništa ne bi rekao. Tada se digla cijela Jugoslavija protiv nas. Međutim, Dražen mi je rekao: "Koje jedno, oba ubacujem!" I otišao je i ubacio oba, a to mogu samo veliki igrači.
Međutim, Dražen je bio nemilosrdan. Nije priznavao nikakve centre moći. Za njega je košarka bila igra. Dosuđen je prekršaj, imao je dva slobodna bacanja i za njega nije bilo nikakve dvojbe. Bez razmišljanja, hladnokrvno je ubacio oba bacanja.
Tim je odlučnim činom pokazao svojevrsni inat prema sivim koridorima moći jugoslavenske košarke te je na veliku radost svih svojih sugrađana pogodivši oba slobodna bacanja Šibenku odveo do pobjede 83:82. Nažalost, Šibenki je ta pobjeda oduzeta za zelenim stolom jer ponosni Šibenčani nisu htjeli ići u Novi Sad, igrati ponovljenu utakmicu.
>>Dvadeset godina Dražena u Lausannei
Neznam odkuda stizu informacije VL - otac Alesandra i Drazena Petrovica se zove Jovan Petrovic, Jole, Joso, Jozo, i slicno su necije fantazije, ljudi imaju imena koja dobiju prilikom rodjenja i ona se ne mogu mijenjati ukoliko sam covijek ne podnese molbu za promjenu imena.