Nedavno je Zagreb posjetio grčki košarkaški velikan Panagiotis Janakis (56). Razigravač prvog trofejnog naraštaja grčke košarke došao je radi snimanja dokumentarca o Europskom prvenstvu 1989., ali i o Eurobasketu što će se održati ove godine. Grčka će igrati u zagrebačkoj skupini, a Janakis će biti sukomentator novinaru Vasillisu Skountisu na Ote TV-u, jednoj od grčkih televizija.
– Posljednji put bio sam u Zagrebu kao trener Olympiacosa, no tada nisam imao vremena obići sva mjesta. Bili smo u staroj dvorani, prošli smo lokacije ponajboljeg turnira mojeg naraštaja, ali i da vidimo gdje će današnja Grčka igrati.
Nitko u nas nije vjerovao
Premda su ga obilježila dva visoka poraza od reprezentacije SFRJ (68:103 i 77:98), Janakis se rado prisjetio zagrebačkog Eurobasketa.
– Znali smo da ćemo se suočiti s Jugoslavenima, silno motiviranim da nam uzvrate za ono što im se dogodilo dvije godine prije u Ateni, a uzdrmalo nas je i to što je Fiba na žalbu Francuske zabranila nastup braniču Johnu Korfasu, Grku rođenom u SAD-u. No iznenađujućom polufinalnom pobjedom protiv Sovjeta sa Sabonisom (81:80) i osvajanjem srebra potvrdili smo da se naš europski naslov iz Grčke nije dogodio samo zato što smo bili domaćini. Nažalost, nismo imali snage oduprijeti se onom nevjerojatnom sastavu tadašnje Jugoslavije s Draženom, Kukočem, Rađom, Divcem, Vrankovićem, Zdovcom....
A kako su u tome uspjeli 1987. kada su u Ateni dvaput slavili (84:78, 81:77)?
– Tada nitko od nas nije ništa očekivao jer nas 1984. nije bilo na OI zbog poraza od V. Britanije, a 1985. se nismo plasirali na završnicu EP-a pa smo igrali bez pritiska. Ni Jugoslaveni nisu vjerovali da mogu od nas dvaput izgubiti, no i to im se dogodilo. Ipak, za popularnost košarke u Grčkoj još je važnije bilo srebro iz Zagreba jer su tek tada ljudi počeli vjerovati da smo uistinu dobri. Osim toga, tada su i druge zemlje, izvan kruga tadašnjih košarkaških sila, počele vjerovati da mogu nešto napraviti poput nas Grka.
Vođa tadašnje reprezentacije bio je Dražen Petrović koji je bio nerijetko Janakisova defenzivna zadaća.
– Dražena je bilo nevjerojatno teško čuvati jer je on koristio cijeli teren. Stalno je pokušavao vući kontre, koristio je blokove i za svakog njegova čuvara bili su to teški trenuci. Činilo ti se da taj nikad ne staje i osjećao si se nemoćno.
Zbog dokumentarca Janakis i novinar Skountis posjetili su i Draženov muzej.
– Čestitke onome tko je napravio ovakav muzej. No Dražen je takvo što i zaslužio ne samo svojom igračkom veličinom nego i zbog svoga karaktera i radne etike. Osim što je primjer svakom klincu, da se veliki rad uvijek vraća, dokazao je i Amerikancima da europski košarkaši vrijede puno više no što su oni mislili. I zbog svega toga jako je nefer što je smrtno stradao.
Stojko mi je pokrivao leđa
Ponajbolji Draženov prijatelj danas je dobar Janakisov prijatelj. To je Stojko Vranković s kojim je 1996. bio klupski prvak Europe.
– Igrali smo zajedno jednu sezonu u Arisu i dvije u Panathinaikosu. Sa svojih 217 cm bio je nevjerojatan atlet, timski igrač za poželjeti, sjajan bloker. Kada god bih zabrljao u obrani, znao sam da će me on pokriti. Stojko će uvijek biti u mom srcu jer je ne samo nesebičan suigrač nego i sjajan čovjek. Vrlo sam sretan zbog njega što će mu sin igrati za sveučilište Duke i što će i on tako ostati u košarci.
O nadolazećem Eurobasketu nije htio puno razgovarati, a o hrvatskom rivalu kazao je samo ovo:
– Imate talentiranu vrstu, no jako me zanima kako će ovo prvenstvo odigrati vaši razigravači.
>>U karijeri mi nedostaje samo medalja s reprezentacijom!
Jugosfercima je bitno naći način za svakodnevno spominjanje Jugoslavije ili Srbije.