Nakon što je Hrvatska još jednom neslavno prošla na nekom velikom košarkaškom natjecanju, hrvatski izbornik Velimir Perasović gurnuo je sebe na vrh liste krivaca. To je korektan potez poštenog Perasovića, no je li doista tome tako?
Perasu se može prigovoriti da je mogao bolje voditi momčad u nekim utakmicama, da nije postavio dovoljno širok spektar napada i da se previše uzdao u obrambenu energiju. I sam je priznao da se previše kockao pozivanjem ozlijeđenog Tomasa i nespremnog Drapera, od kojih ništa nije dobio, što znači da je mogao napraviti bolju selekciju igrača. Može mu se još štošta staviti na teret, no bilo bi nepošteno kriviti samo izbornika.
U 20 godina 7 izbornika
Uostalom, Hrvatska je od posljednje medalje (1995.) promijenila puno izbornika (Skansi, Božić, Petrović, Spahija, Repeša, Vranković, Perasović), ali nijedan nije uspio uspeti se na medaljaško postolje. Ako je već tako, onda je očito nešto i u igračima, i u njihovu mentalitetu, pa je ovo trenutak za novo izborničko lice, ali i za uvođenje novog igračkog vala, da potisne ovu muku i protjera gubitnički mentalitet.
Ovih će se dana vrtjeti razna imena, zasad kao prijedlozi za razmišljanje. Ako je novi predsjednik Ivan Šuker spreman osigurati takav proračun, možda je vrijeme za stranca, a tada su opcije talijanski Hrvat Andrea Trinchieri (Bamberg), negdašnji zagrebački student Grk Dmitris Itoudis (CSKA), te dosadašnji slovenski izbornik Jurij Zdovc.
No, kako ne vjerujemo u HKS-ov zgoditak na lutriji, realnije se okrenuti u svoje dvorište pa tako već sada neki zagovaraju Slavena Rimca u tandemu s Juricom Golemcem, što sliči na pokušaj traženja nekog hrvatskog Đorđevića. To ima smisla jer Rimac je bio klupski trener Šariću, u njegovoj najboljoj sezoni u karijeri, a i sada je trener klincima (Žižić, Zubac, Slavica) koji bi trebali za par godina biti okosnica seniorske vrste. Ako već govorimo o treneru koji se razvija i dobro poznaje naraštaje koji dolaze, onda je to svakako Zadrov trener Ante Nazor, 37-godišnji stručnjak koji se s klincima vraćao s medaljom svake od pet posljednjih godina.
Kao kandidate uzeti u obzir treba i Žana Tabaka (trener Fuenlabrade) i Dražena Anzulovića (trenutačno u Kini), ali i Darija Gjergju. Ako će se pak ići na rutinera koji će bezbolno proći kvalifikacije za sljedeći Eurobasket, onda treba razmišljati o Aleksandru Petroviću ili pak o Nevenu Spahiji.
Tko god bio izbornik, taj će morati pokrenuti promjene. Kao što najavljuje Ivan Šuker, taj će od Stručnog savjeta dobiti preporuke kome se zahvaliti, a koga s "mliječnim zubima" polako uvoditi. Pri tome treba voditi računa da je naš izbor klasnih igrača poprilično uzak i da nismo u situaciji odreći se jednog Ante Tomića (28), koji nikako da u reprezentaciji zaigra u skladu sa svojim kapacitetima, sve dok ne stignu veliki talenti Ante Žižić i Ivica Zubac. Isto vrijedi i za Luku Žorića (30) te Krunoslava Simona (30).
Razigravači problem
Izvjesno je da će se kapetan Roko Ukić povući i da više neće biti niti Marka Tomasa, kreativnog krila, kojeg su srezale ozljede. A stvaranje kreativnih vanjskih igrača, ponajprije razigravača, bit će vitalan zadatak nove stručne politike HKS-a. Lovre Bašić iz Zadra veliki je potencijal, ali zasad je izglednije da ćemo opet tražiti Amerikanca na toj poziciji.
O tome treba li već za kvalifikacije uvoditi sadašnje juniore pitali smo i budućeg kapetana Darija Šarića, koji je za seniorsku reprezentaciju debitirao s 18 godina.
– Ja ne mogu znati hoće li već tada za to biti spremni Bender, Žižić, Zubac, Mazalin... No, nećemo mi iz tog našeg srebrnog svjetskog naraštaja dobiti cijelu momčad. Iz nje će vjerojatno izaći dvojica-trojica. Šteta je što se izgubila generacija 1990. koja je sada trebala biti okosnica reprezentacije, a iz nje je s nama bio samo Zubčić – rekao je Šarić.
>>Zbog poraza od Češke požalio sam što sam košarkaš
>>Ako je za dobrobit naše košarke, slažem se da mi stariji više ne igramo
Nisam neko zvučno ime kao Rađa ili Kukoč, ali u moje vrijeme nisam ni bio tako loš. Oni koji su pratili košarku, znat će tko sam. Povodom ove sramote koju su nam priredili naši košarkaši apsolutno se slažem sa Dinom.. Nije ta destrukcija od jučer, traje to već 20-ak godina, od osamostaljenja Hrvatske, kada su se grabile pozicije i fotelje kako u politici, u firmama, tako i u sportskim savezima. Trebalo se uhljebiti naravno tamo gdje ima novaca. Tako su u hrvatski košarkaški savez kao i u druge gradske saveze došli neki ljudi (uhljebi), koji su u moje vrijeme eventualno mogli nositi vodu igračima za vrijeme time-out-a. Ne podcjenjujem te ljude (koji će se sami prepoznati), jer nositi vodu je isto častan posao, ali to je bio njihov realan domet. No kako to biva, divlji istjeraše pitome, ti isti su došli na neka značajna mjesta u savezu jer su bili poslušnici, i njihovim uhljebljenjima su bili zagarantirani glasovi onima koji su ih uhljebili. Nije tajna, koliko je bilo previranja, pučeva, glasovanja i nadglasavanja, nije tajna da je Danko Radić svojedobno napravio takvo umreženje i da je svaki pokušaj dobronamjernih košarkaških znalaca bio osujećen i stavljen na marginu. Ljubav……… U moje vrijeme, napravivši prve košarkaške korake i Industromontaži (poznati rasadnik izvrsnih igrača), imao sam sreću da treneri nisu bili samo treneri, bili su i pedagozi, znali su nam prenijeti i naučiti nas košarku, ali povrh svega usaditi nam ljubav prema njoj, i naučili nas sportskom inatu. Učili su nas da postanemo ispravni ljudi ali i sportski mangupi, i još nešto, možda najvažnije za košarku, to je to kolektivni sport. Trenirali smo i igrali, izgarali na terenu iz ljubavi prema tom sportu, a kada bi dobili tramvajski pokaz to je bilo slavlje. Nešto kasnije dobivali smo i neke stipendije (koje su u usporedbi sa današnjim primanjima košarkaša bile zaista mizerne), ali nama dostatne. Neću biti licemjer, dobro nam je došao taj novac ali i da ga nije bilo igrali bi sa istim žarom, jer smo igrali radi ljubavi prema košarci, radi prestiža, braneći boje kluba, a da ne govorim o časti igrati za reprezentaciju. Bila je to romantika između nas i tog sporta. Naravno bilo je i puno lakše, jer mi smo imali svoje idole, Jordane u likovima, Kreše Ćosića, Nikole Plećaša, Gjergje, Šolmana, Jerkova, Praje, Kiće, Moke, Kinđže, Skansija, Varajića, Jelovca, Knege, Simonovića, Radovanovića, Skročea, Vilfana i da ne nabrajam više, imali smo na desetke idola od kojih smo upijali svaki pokret i svaku fintu. Da…. bilo je puno lakše raditi sa nama jer su nas stariji igrači odgajali, naučili nas što je to hijerarhija, poštovanje, odnos prema kolektivu, ekipi, suigračima, bili smo kao spužve, upijali smo taj dril i odgoj. Dobro Dino Rađa govori (a njegova generacija je zadnja koja je imala takav odgoj), morali su nam braniti haklove, jer smo bili u stanju čitav dan provesti na terenu, iz ljubavi Pitam se, danas….jedan kadet, junior, sa kojom se zvijezdom može poistovjetiti, željeti postati kao ON, upijati pokrete, driblinge, finte. Nula, nema, tragedija. Nepojmljivo mi je danas gledati seniore, reprezentativce koji igraju u velikim klubovima, da ne zagrađuju poslije šuta, da ne prepoznaju zonski presing (kao protiv Grčke, 3 min. prije kraja), pa bacaju loptu protivniku u ruke, a to su osnove košarke, to se uči u školama košarke u uzrastu kadeta do iznemoglosti tako da postane automatizam. Naravno nije Peras kriv za ovu sramotu, možda je mogao drugačije posložiti ekipu, ali naučiti igrače osnovama košarke, usaditi im ljubav prema košarci, naučiti ih da je košarka kolektivni sport te da 12 dobrih individualaca ako ne dišu zajedno ne čine dobru, homogenu ekipu…… to su ih trebali odavno naučiti neki drugi kada su bili puno mlađi. Nekada davno su govorili bez uvrede ostalim sportašima, da su odbojka i košarka akademski sportovi, čini mi se da ta izreka danas apsolutno ne vrijedi. Profesionalizam…… Mislim da je profesionalizam na neki način ubio tu ljubav prema sportu. Oni danas igraju, na prvom mjestu radi novaca, osobnog prosperiteta, ekonomske budućnosti poslije sportske karijere. Ali ako si profesionalac onda moraš dati maximum, bez obzira koji grb nosiš na prsima, jer pitam se koji bi klub želio angažirati Tomića a da igra tako kao što igra za repku. Da li je njemu i inima (čast pojedincima), samo novac pred očima kao motivacija za dobru igru. Izdvojio sam Tomića jer je on frapantni primjer različite igre za klub i reprezentaciju. Gdje su nestali ponos, čast, ljubav prema domovini, sportski inat? Zar u ovim novim postavkama koje je donio profesionalizam, moramo imati u ekipama psihologe, psihijatre koji će znati motivirati naše zvijezde i zvjezdice te ih naučiti kakav bi odnos trebao biti prema reprezentaciji, grbu na grudima, i suigračima. Kao što rekoh na početku, odavno to kod nas ne funkcionira, radikalno treba ukloniti sve uhljebe iz svih saveza (naravno one koji su nesposobni, one kojima puca k….c za napredak hrvatske košarke ali im je bitno da plaća na kraju mjeseca sjedne na račun), posvetiti se najmanjim uzrastima i iz temelja izgraditi nove generacije, naravno sa stručnim trenerima. Zamoliti novinare (košarkaške stručnjake), da ne napuhavaju i ne uzdižu do neba, nove talente, kao i managere, da puste te klince da stasaju, da se izgrade kao ljudi i sportaši pa neka ih potom stave na svjetsko i europsko tržište. Bilo je i svijetlih primjera u ovih zadnjih 20-ak godina, Krešimir Žganec je radio dobar posao sa svojom školom košarke, Cedevita je sa ulica pokupila masu klinaca i dobro rade, ali mora se donijeti Master plan na nacionalnom nivou, što, kako i gdje želimo da nam košarka bude u slijedećih 20 godina. Neosporno je da smo sportska nacija, da imamo znanje, da imamo vrhunske stručnjake koji su bili distancirani, maknuti, radi sitnih i krupnih interesa pojedinaca koji su od saveza napravili osobnu firmu, te zaposlili podobne, poslušne a nestručne. Nije lako krenuti iz početka, pogotovo u doba recesije, u državi koja je u previranju, ogrezloj u lopovluku, nepotizmu, podijeljenoj na lijeve i desne, ali po meni je bolje krenuti iz početka nego živjeti na iluzijama koje su nam se razbile o glavu na utakmici protiv Češke. Pozdrav svim zaljubljenicima košarke