Uredništvo Večernjeg lista ljubazno me zamolilo da pokušam odgovoriti na novinarski zanimljivo, a za budućnost hrvatske demokracije, pa i države, prilično važno pitanje: “Može li i kako će eventualno Jadranka Kosor – kao predsjednica najjače oporbene stranke – politički preživjeti izborni poraz HDZ-a?”
Na to ću pitanje, evo, pokušati ponuditi zdravorazumski prilično jednostavne i logične odgovore polazeći od nekoliko pretpostavki i povijesnih pouka ili poučaka.
Prva nam povijesna pouka ili poučak govore da hrvatske stranačke vođe u pravilu ne priznaju i ne prihvaćaju odgovornost za poraze (jer im je sasvim strana kultura poraza), ne podnose ostavke i ne bivaju smijenjeni nakon loših, krajnje loših, pa i katastrofalnih (u slučaju gubitka položaja saborske stranke) izbornih rezultata. Povijesni su primjeri brojni, a najpoznatiji su oni Ivice Račana, Zlatka Tomčića, Vlade Gotovca, Dražena Budiše (nakon izbornog poraza koalicije HSLS i DC), Radimira Čačića i Ante Đapića.
Gubitnici ne daju ostavke
Na temelju odavno stvorene – a za mladu demokraciju nezdrave –- tradicije po kojoj predsjednici gubitničkih stranaka naprosto ne podnose ostavke, već razloge za poraze pronalaze u drugima (najčešći su dežurni krivci: međunarodna zajednica, novinari, anketari i mediji, a nerijetko i sam hrvatski narod kojim su političari često “razočarani”), nerealno je očekivati da bi zbog najnovijih loših i kukavnih izbornih rezultata ostavke mogli ponuditi, primjerice, Josip Friščić, Darinko Kosor, Milan Bandić, Danijel Srb ili dr. Ljubo Jurčić.
Još je manje vjerojatno da bi ostavku mogla podnijeti ili o njoj razmišljati Jadranka Kosor. Dva razloga govore u prilog moje tvrdnje.
Prvo: njen govor u izbornoj noći nije sadržavao ni trunčicu sumnje o njenoj osobnoj odgovornosti, pa čak ni spomen o odgovornosti HDZ-a za izborni poraz. Sve (!) razloge za poraz pokušala je, na oduševljenje okupljenih stranačkih vrhovnika i njenih osobnih savjetnika, prebaciti na druge, a, prije svega: izričito na medije, a implicitno na organe gonjenja (USKOK i DORH) koji su njenu stranku pribili na stup srama i izložili kaznenom progonu. Zanesena tezom o sveopćoj uroti zlih “crvenih” snaga protiv HDZ-a, predsjednica HDZ-a čak je “zaboravila” ili stvarno zaboravila čestitati pobjedničkoj Kukuriku koaliciji. Nijekanje vlastite odgovornosti i odsutnost kulture poraza postali su odavno stožernim dijelovima hrvatske stranačke i političke kulture.
Drugo: HDZ je na tek minulim izborima postigao – za buduću vodeću oporbenu stranku – zavidan rezultat: osvojio je 47 saborskih mandata, dva i pol puta više od treće po snazi saborske stranke HNS-a (koji ima 18 mandata). Kako su zloguke, apokaliptične najave vodećih medijskih stavotvoritelja najavljivale čak i potpuni politički potop HDZ-a, Jadranka Kosor može se, uz malu pomoć dobrog spin doktora ili barem spin-medicinske-sestre, nakon stanovitog vremena, čak proglasiti i moralnom pobjednicom ovih izbora.
Pitanje je, onda, zašto bi ona uopće trebala ili morala razmišljati ili nuditi ostavku?
Umjesto razmišljanja ili nuđenja ostavke, Jadranka Kosor nalazi se pred nizom vodstvenih izazova kroz koje je, primjerice, njen stranački antipod i veliki pobjednik ovih izbora Zoran Milanović odavno uspješno prošao. Prvi je izazov rješavanje silnog, pa na metaforičkoj razini i strašnog demokratskog deficita koji na leđima – kao predsjednica stranke i Vlade – nosi već pune dvije godine. Naime, ona nije demokratski izabrana, već oktroirana predsjednica HDZ-a. Nju je izabrao i općem saboru stranke “predložio”, zapravo nametnuo, bivši predsjednik te stranke, a danas remetinečki uznik dr. Ivo Sanader. Htjela-ne htjela, ako želi voditi HDZ, Jadranka Kosor mora se u slobodnim i poštenim unutarstranačkim izborima izboriti za novi, ovog puta istinski demokratski mandat.
Metaforički put u baraku
Iako joj ne želim biti javnim savjetnikom, pravo na taj mandat naprosto bi morala zatražiti i eventualno dobiti u roku od 60 do 100 dana na općem saboru HDZ-a. Pitanje je, dakako, tko bi joj se mogao pojaviti kao protukandidat. Dosadašnje su, po mom sudu nedovoljno promišljene, spekulacije kao protukandidate spominjale uglavnom Tomislava Karamarka i Vladimira Šeksa. Nakon slabih izbornih rezultata i neuspješnog projekta progona komunističkih zločinaca, šanse Tomislava Karamarka da Jadranku Kosor na izborima gotovo su simbolične. Znatno bolje u vlastitoj izbornoj tvrđavi – devete izborne jedinice, a, vjerojatno, i među stranačkim vodstvom – kotira Božidar Kalmeta. Trebalo bi, međutim, znati ima li on takve vrhovničke ambicije i nakane. Ispada tako da bi u hipotetskoj unutarstranačkoj konkurenciji “3K” – Karamarko, Kalmeta, Kosor – prvi “K” imao najmanje, a druga dva “K” podjednake šanse.
Dobivanje demokratskog legitimiteta prvi je, ali ne i dovoljan uvjet za političko preživljavanje i moguću pobjedničku budućnost Jadranke Kosor. Drugi je uvjet traganje za novim identitetom te danas već neosporno povijesne hrvatske stranke. Pritisnuta jesenjim nevoljama koje su poput kakvog razornog potresa pogodile HDZ posljednjih mjeseci (zapravo je riječ o duljem razdoblju latentne krize koje je počelo demisijom dr. Ive Sanadera), Jadranka Kosor se odlučila na strategiju u nuždi koju bismo mogli nazvati “Povratkom korijenima” ili “Scenarijem Kunta-Kinte”. Taj je metaforički “Put u Baraku” ili “Put na Plješivicu” bio uspješan utoliko što je HDZ-u omogućio da relativno uspješno preživi ili pregrmi ove izbore. Veličanje i pozivanje na slavnu povijest, dr. Franju Tuđmana – izražavanje zahvalnosti braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata, pozdravi upućeni generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču i ponovno pozivanje pod zastavu HDZ-a dr. Miroslava Tuđmana, akademika Ivana Aralice (simbola otpora dr. Ivi Sanaderu), dr. Zvonimira Šeparovića i dr. Zdravka Tomca – pomoglo je Jadranki Kosor i HDZ-u da prežive ove izbore.
Ta za HDZ “upotrebljiva prošlost” (Amerikanci to nazivaju “Usable Past”) neće biti dostatni za eventualne pobjedničke ambicije Jadranke Kosor i njene stranke na budućim izborima.
Upravo zbog toga Jadranka Kosor ima i imat će budućnost ako uspije osmisliti i vlastitom članstvu na demokratski način “prodati” novu vrijednosnu, političku, programsku i vodstvenu paradigmu negdašnje “stranke opasnih namjera” ili “stranke pečenih volova”.
Za pisca ovog osvrta ostaje tajna odgovor na pitanje: Ima li Jadranka Kosor dovoljno volje i sposobnosti da se od oktroirane, despotske vladarice HDZ-a (kojoj su stranački podanici u izbornoj noći udvornički pojili “Oj hrvatska mati, nemoj tugovati”) u idućih 100 dana pretvori ili preobrati u istinsku demokratsku predsjednicu jedne moderne, sposobne, poštene i pobjednički raspoložene europske i hrvatske političke stranke?
Ponoć u muzeju revolucije
A da vrag autoritarnosti leži ponekad u detalju, otkrivaju ponoćne snimke i fotografije iz bivšeg Muzeja socijalističke revolucije: dok je stranački puk u društvu novinara boravio u parteru slavnog i “povišću pritrujenog” Meštrovićeva paviljona, “Hrvatska mati” i njeni pouzdanici “ukazali” su se na običnom puku teško dostupnoj galeriji. Bila je to tužna scena koja nas je morala podsjetiti na trijumfalističke moskovske, beogradske ili zagrebačke vojne i političke parade iz doba komunizma.
U gornjoj, vjerojatno dobro plaćenoj analizi (šifra \"meko\" i \"tvrdo\" kuhana jaja, ako se dobro sjećam epohe ST i lika koji im prodavao drž. tajne iz kabineta pok. Tuđmana) manjka niz... I to ne niz pobjeda nego poraza koje je proteklih godina ubilježila Jadranka Kosor odnosno nikad pobijedila nije u izbornim sučeljavanjima. A da se ne govori o posljednjoj velikoj kampanji J. Kosor kad je na krilima proračuna kampanje od preko 10 milijuna kn glatko izgubila predsj. izbore od Mesića, koji je onako ojađen golemim marketingom druge strane procijedio da Jadranka Kosor i iz paštete izviruje. Tako da je ulagati u Jadranku Kosor u pol. sferi neki Obrovac! I inače je ta dvojkašica s diplomom PF u Zagrebu bila omiljeni zalogaj medijima koji su jedva dočekali provale tipa \"dej after jesterdej\". Ali za to nisu krivi mediji, nego elementarno nepoznavanje svijeta oko sebe i stranih jezika. Baš kao što znamenitom jubitou ministru unutr. poslova nitko osim njegove mentalne praznine nije bio kriv što su ga sustavno izrugivali u medijima. I još nešto - bivši cmoljavi medijski djelatnik se žali da su ga \"dokusurili\" mediji... Kao da nogometaša ubije nogometna lopta!