Uoči izbora i u mjesecima poslije ustoličenja svaka nova vlast stvori nekoliko mitova o pothvatima koje će učiniti. Uvjerljivost im je kratka vijeka, a na kraju se pokaže da i nisu bili drugo doli mitovi. Sanader je mahao jamstvenom karticom, projektom Hitro.hr, poslovnim zonama..., da bi poslije šest premijerskih godina zemlju ostavio u gospodarskom rasulu, golemom inozemnom dugu, s velikom nezaposlenošću, sve punijim pučkim kuhinjama i vladavinom kriminala i korupcije. Najveći je mit nove, Milanovićeve vlasti - investicijski ciklus javnih poduzeća koji bi trebao biti spasonosan za gospodarstvo i zemlju. Sve druge odluke, potezi i planovi Vlade u sjeni su očekivanja od toga pothvata, a svekoliko drugo gospodarstvo je manje-više zanemareno. S tim ulaganjima, obećava vlast, BDP će rasti 0,8 posto dok prognoze i u svijetu i u Hrvatskoj govore o padu. Te bi investicije trebale ublažiti nezaposlenost i siromaštvo, zemlju izbaviti iz krize. A na njihovim krilima visoko je poletio potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, koji ih predstavlja kao bitku na život ili smrt. Jedina osoba u Vladi koja se nije dala opčiniti Čačićevom megalomanijom nego je tvrdoglavo ustrajavala na nekim svojim načelima koja su mogla spriječiti gradnju elektrana Ombla i Plomin 3 iz mitskog investicijskog ciklusa bila je ministrica okoliša Mirela Holy. A onda se dogodio krimić – Holy se jednim e-mailom zauzima za suprugu stranačkoga kolege u HŽ-u, e-mail dospijeva u javnost, Milanović brže-bolje ministricu smjenjuje, a Čačić odmah navješćuje kako Ombla i Plomin “idu dalje”.
Studije o okolišu koje je naručila Holy, slikovito govoreći, baca u koš za otpatke. Tako zaskače i plaši novoga ministra okoliša Mihaela Zmajlovića. Na Čačićevu nesreću, taj se krimić događa u trenutku kad mediji masovno pišu o slomu investicijskog ciklusa, pa će s više razloga pisati i o vrhuncu Čačićeve samovolje i bahatosti u danima poslije ministričine ostavke. To prije što više nitko ne vjeruje da iza rušenja Mirele Holy ne stoji moć kojoj je do očuvanja kakvih-takvih ostataka plana na kojem je Vlada gradila svoju gospodarsku uvjerljivost. U tome i jest tragedija! Vlada uklanja prepreke koje više nemaju što prepriječiti. Više nema nikakva razloga da vjeruje u ostvarenje Čačićeveih projekata, ali ako ne vjeruje u njegove projekte vjeruje u - Čačića. Odbijen u udvaranju stvarnosti, mit o investicijskom ciklusu stvarnost sve više napušta i nastoji se održati u imenima ljudi koji su ga stvorili. “Večernji list”, “Globus” i drugi mediji brojčanim pokazateljima dokazuju slom Čačićevih nauma koje su trebali ostvariti HEP, Hrvatske ceste, HAC, HŽ, Hrvatske vode... Izračunali su kako će biti tek nešto više od trećine zamišljenih ulaganja pa stoga nema govora o gospodarskom rastu. Ali ako padaju investicije, raste umišljenost i premijera i njegova potpredsjednika. Događa se nešto što nam je poznato iz komunizma: nije važno je li problem rješiv nego je važno tko ga rješava, a to su bogomdani dužnosnici. Tako dolazimo do formule s kojom se Kukuriku koalicija htjela dokopati vlasti: zanemarivo je što i koliko znamo, bitno je da je sve u našim rukama, makar i propadalo.
Milanoviću je teško, zapravo nemoguće priznati i kad bi to želio da je u pogrešnoj koaliciji, a odavno, pogotovo sada, Čačiću je jedini izlaz iz nerealnih ambicija bahatost i omalovažavanje svega i svakoga oko sebe. Stvarni pak izlaz Hrvatske mogao bi biti onakav na kakav je potpredsjednik Vlade bio prisiljen kao direktor Coninga. Bio je to stečaj poslije kojeg je ostao dužan na sve strane, pa i državi, a ti dugovi nikad nisu namireni. Navodno u SDP-u zbog smjene Mirele Holy i Milanovićeve bezrezervne odanosti HNS-u, koji svuda postavlja svoje ljude i profitira, raste nezadovoljstvo. Ali premijeru njegov SDP ne može ništa, a HNS ga može ucjenjivati jer mu o njemu ovisi vlast. Sjetimo li se Milanovića iz oporbe sjetit ćemo se da ništa drugo osim vlasti nije ni želio.
znači o prvom između jednako loših malo komentara