Bilo ljeto ili zima, picigin uvijek godi! I mladima i starima, i ženama i muškarcima! Kako Split mora imati nešto posebno, jer se Splićani takvima osjećaju (Dioklecijan, ijadu i sedamsto i jedna godina tradicije, nima Splita do Splita, itd.), picigin ilitiga loptanje u plićaku za neupućene, došao je kao idealan.
Nema do Bačvica
Ne bez razloga! Jer, premda po Dalmaciji možete naći kilometre sličnih pješčanih plićaka, svaki “fetivi” (pravi) piciginaš ne priznaje plažu za picigin do splitskih Bačvica, ili Baća, kako im tepaju u gradu podno Marjana. A kako je jedina prava picigin plaža u Splitu, nema toga mista u svitu di bi se moglo organizirat Svjetsko prvenstvo u piciginu do, pogađate – Bačvica! Splićanima, opsjednutim piciginom, zapravo nije lako. Jer, dočulo se sad i u drugin krajevima Lijepe naše i po kugli zemaljskoj da ima nešto fenomenalno, šta samo u Splitu valja. A normalno je da tradicionalisti, kakvi Splićani već jesu, takve stvari baš i ne ljube previše. Normalno, tili bi oni da se picigin igra di god triba i kako se god kome izvoli, ali tu uvik opasnost skrivena čuči. Netko će se u svom tom ludilu drznuti Baćama otet primat i proglasit svoj pijesak jedini ispravnim i pravim. I picigin prisvojit ka svoj autohtoni sport! A svi znamo da more bit jedino splitski! Ka’ šta je splitski Boris Dvornik, Grgur Ninski ili Ivo Sanader.
Igraju baš svi
Tko ga igra zna. Picigin liči tilo i dušu. Zapravo, jedinstven je to spoj sporta i “pusti me stat” životne filozofije Splićana. O njemu su ispivane pisme, snimljene emisije, vrijedan je to i kulturološki segment grada, koji će se, bez sumnje, morati značajnije eksploatirati! Pa će turisti znat da, osim Peristila i Dioklecijana, u Splitu moraju vidit i picigin.
Itanje izbrušene teniske loptice u zrak, parade i skokovi na prekrasnim Baćama pod vrelim ili zubatim (ako se igra zimi) dalmatinskim suncem učinit će da rasteretite svoju svijest svih loših vibracija, zaboravite na nepopustljivog i omraženog šefa, dosađivanje supruge, cure, momka ili supruga! I muskulatura će se činiti zategnutijom, ako se već niste udostojili pripremiti za obnaživanje pred zainteresiranim mnoštvom. Fetive, istina, to puno ne briga, jer oni su ionako na Baćama u svakom dobu.
S planine na picigin
Climbing Chicks posebna je ekipa za picigin! Slobodne penjačice, zaljubljenice u visine i adrenalin dobro se snalaze i na vrućem pijesku Bačvica, a za naš fotosession nije im bilo mrsko ni hvatat prve zrake sunca u subotnje jutro. Umisto kolegice za čisto žensku ekipu, stiga nam je Julijo Žuvela, dugokosi (pa može proć) ronioc, umjetnik - i strastveni piciginaš od '87. Bitan je fluid, kaže Julijo. A Ankica Kalinić konobarica je u Žbircu, kafiću iznad plaže. Muške je stalno gledala kako igraju picigin pa se i sama odlučila okušati. I odlično joj ide. Koke penjačice dobile su najbolje pojačanje koje su mogle zamislit.
Tri brata Senjanovića
Ivan, Mile i najstariji Frane tri su brata Senjanovića. Picigin im je u krvi, ka što im je još uvik i ćaći Đermanu, i njegovom ćaći prije njega, a tako će bit i dici, koja dođu. Neke stvari, što se reče, nikad ne izlaze iz mode, a picigin je za Senjanoviće i više od puke relaksacije. Kako i neće bit, kad se ljubav prema loptanju u plićaku Baća prenosi s koljena na koljeno.
