Da će se u političko natezanje oko ministra Damira Bajsa, u vezi s
davanjem ostavke, pa njezinim povlačenjem, uključiti i novinari, bilo
je i očekivano. Moglo se očekivati da će se ministru brojiti dobre ili
loše osobine, da će se kritizirati ili hvaliti neke njegove nakane i
planovi glede turizma, da će se Vladi razložnim obrazloženjima
zamjerati njegova smjena ili da će joj se, pak, također razložnim
dokazima, odobravati ministrova smjena. Umjesto takvih uobičajenih
profesionalnih mogućnosti, dogodio se presedan, nešto neuobičajeno i
neočekivano – da su novinari a priori na ministrovoj strani!
Još se nije dogodilo da novinari pišu “ljubavno pismo” nekome ministru,
da ga podržavaju svojom peticijom! Peticija koja je uime Zbora
turističkih novinara Hrvatske upućena Vladi nije samo pismo javne
podrške jednom ministru nego, sudeći po tonu pisma, i jednoj osobi koja
da je ozbiljila “savršenu komunikaciju s novinarima”. Valjda je zbog te
“savršene komunikacije” netko uime Zbora javno i odlučio podržati
ministra, pismom spriječiti njegovu moguću smjenu. Motivi su podrške,
kojom su bili iznenađeni i od koje su se naposljetku distancirali i
mnogi članovi Zbora, (ne)jasni. Inicijatori peticije naumili su štititi
dragog im ministra i “svoj sektor”. Dosad se ništa slično nije dogodilo.
Dijelu novinara omiljenom ministru nesvakidašnja novinarska podrška
nije ni trebala. Uspjelo ga se u međuvremenu uvjeriti da mu je “program
izvrstan”. Bilo je to jednako uvjerljivo kao i prije, kada su mu isti
osporavali isti program i kanili ga smijeniti. Turističkim bi
novinarima, koji ga simpatiziraju, peticija bila uzaludna da je
ministra turizma Vlada odlučila smijeniti. Mogu sebi pokretači peticije
utvarati da su spasili dragog im ministra, no on bi, da su politički
moćni pajdaši tako htjeli, usprkos novinarskom zauzimanju već bio
politički kremiran.
Način na koji se dio turističkih novinara pokušao petljati u političko
kadroviranje podsjeća na neka prošla vremena kada su neki novinari,
prateći “svoj sektor”, s vremenom s njim toliko srasli da više nisu
razlikovali sebe od “svoga sektora”, pa više nisu mogli ni uočiti,
shvatiti i prihvatiti da je posrijedi krivo srastanje. Odmak,
objektivnost i kritički stav u takvim neprofesionalnim situacijama
uvijek stradaju, bivaju zamijenjeni blizikanjem, sklonošću i
subjektivnošću.
Prilično je političaru hvaliti nešto za što se smatra da dobro radi,
kao i kuditi ono za što se drži da ne radi dobro, ali je sedmoj sili
profesionalno neprispodobivo slati ministrima “telegrame podrške”, čak
i ako su “ostvarili savršenu komunikaciju s novinarima”.
U POVODU
