Gotov je 11. INmusic, jedan od najvećih regionalnih i svakako najveći hrvatski glazbeni festival koji je i ove godine na zagrebački Jarun privukao desetke tisuća domaćih i stranih posjetitelja.
Nakon relativno mlakog prvog dana, već je drugi festivalski dan donio mnogo uzbuđenja i dobre energije zamjetno većeg broja posjetitelja. Razočaranje otkazivanjem koncerta Skunk Anansie u zadnji čas (u trenutku kada su svi koji su ih željeli čuti već stajali pred pozornicom!) razbio je izvrsni Kawasaki 3P, dokazavši da sasvim prirodno funkcioniraju na Main Stageu čiji su top termini rezervirani za gostujuće izvođače. Energičnim mitraljiranjem svojih najvećih hitova raspalili su publiku željnu glazbene žestine, ugodno iznenadivši i dio stranaca s kojima smo razgovarali, a koji ih kao dosad nisu imali priliku čuti.
Na njihovo mjesto na World Stageu preseljen je My Baby, nizozemsko-novozelandski blues funk bend koji je, zahvaljujući ad hoc pretumbacijama, dobio priliku zasvirati pred nešto većom publikom, gdje je postao jedno od najugodnijih iznenađenja festivala.
Zvijezde večeri ipak su bili Florence and the Machine, najočekivaniji i najposjećeniji koncert festivala na kojem je Florence Welch pokazala mnogima neočekivanu izvođačku karizmu, jureći bosonoga s jednog kraja pozornice na drugi, u nekoliko navrata sišavši među publiku kojom je upravljala zavidnom lakoćom: kada je Florence rekla da se skinu majice, ljudi su ih skidali, kada je zatražila da se grle ili jedni drugima sjednu na ramena, to su i činili, a u trenutku kada je zamolila da barem jednu pjesmu odsvira a da je nitko ne snima mobitelom, odjednom su nam svi mobilni uređaji nestali iz vidnog polja.
Pri tome treba naglasiti da glazba Florence and the Machine nije nimalo divlja, baš naprotiv, riječ je o melodičnom indieju s primjesama soula, a pomalo anemična neo-hipi pojava frontmenice ničime ne da naslutiti da će u maniri cool starije sestre u sat i pol svirke izvući toliko energije iz razdragane publike. Usprkos poznatom moćnom vokalu, njezino je pjevanje na trenutke djelovalo gotovo nekontrolirano, oscilirajući između vrhunski odrađenih zahtjevnih dionica i čistog deranja u mikrofon, zbog čega se stvorio dojam da se i sama pjevačica na koncertu dobro opustila, no publika joj to nije zamjerila, baš naprotiv, njezina je razigranost dočekana sa simpatijama.
Jedan od moćnijih trenutaka koncerta bio je njezino vitlanje zastavom duginih boja za vrijeme pjesme “Spectrum”, dok je publika zborno mantrala “love is love is love”, da bi na vrhuncu koncerta svi uglas otpjevali njezine najveće hitove “You’ve Got the Love” i “Dog Days Are Over”. Vratila se Florence i na bis, praćena sastavom u kojem se, među ostalim, našlo i čak pet back vokalistica i jedna harfa, poklonivši nam recentnu uspješnicu “What Kind of Man” te “Drumming Song” sa prvog albuma.
Treći dan krenuo je udarno: već oko 18.30 na rasporedu su bili (pre)rano programirani američki alt rockeri Wilco, dok su pred publiku oko 21 sat izašli The Kooks, jedni od headlinera ovogodišnjeg festivala koji su se prije desetak godina nametnuli kao možda najistaknutiji nasljednici britpop struje devedesetih. Fino su rasplesali uglavnom mlađe posjetitelje INmusica, na kraju zakucavši poznatim numerama poput "Naïve", "She Moves in Her Own Way", "Always Where I Need to Be" i "Junk of the Heart". Nešto zahtjevniji fanovi uz glazbeno i scenski atraktivni newyorški Yeasayer željno su iščekivali dolazak PJ Harvey, svakako najuglednije glazbenice u programu festivala, koja je u Zagreb došla predstaviti novi album „The Hope Six Demolition Project“.
Započevši moćnom "Ministry of Defence", redajući pjesme od novijih prema starijima i poznatijima, u trenutku pisanja ovog teksta polako je podizala atmosferu prema jednom od sasvim izglednih vrhunaca festivala.
Na Jarunu su sigurno ljudi uzivali naveliko od buke.... Ne znam sto se to ne odvuce van. Kao da je bitno gdje ce ovi raditi buku, a ovi se opijati i buditi ce oko podneva da krene nova zabava.