Pristojnost nalaže na ljubaznost uzvratiti. Kako odbiti zamolbu
gospodina glavnog urednika za gostovanje u ovoj rubrici? Nisam mogla
odbiti iako sam u velikom poslu. Dva su razloga; prvi, Večernji list čitam
od prvog broja, od srpnja 1959. godine, više od polovine svoga života;
drugi, već sedamdesetak godina vodim dnevnik. Skupilo se nekoliko
stotina svežanja i teka.
Za novu rubriku Večernjeg lista jednostavno ću “istrgnuti” par stranica iz posljednje bilježnice.
Ponedjeljak
Otišla
u kupovinu u poznati trgovački centar. U redu za plaćanje još troje
ljudi. Pretpostavljam: majka, otac i sin od nekih jedanaest godina.
Bili su na odlasku. Odjednom, dječak se okrene:
– Hoćete li da Vam pomognem napuniti? – vratio se i pomogao.
Ne razumijem ljude koji kažu: “Danas su svi užasni prema starijim ljudima.. U "naše" vrijeme bilo je više poštovanja”.
Mislim,
jednostavno nije istina. Ljudi se oduvijek ponašaju dobro ili loše,
poželjno ili nepoželjno. Čine mi se vrlo ljubazni i dobronamjerni.
Doduše, napominjem, živim na Kaptolu.
Nakon popodnevne sieste,
muka po laptopu. Iako imam dva računala, prijenosno i stolno. Stolno
služi za borbu s elektronskom poštom, prijenosno za pisanje.
Trenutačno
pišem knjigu “Obale druge vidi se sjaj”. Ne volim puno pričati o
knjigama na kojima radim. Strpljenja do svršetka rukopisa.
Utorak
Od jutra “opterećena” dolaskom gospođe Line Gložić, nove pomoćnice u kućanskim i laptop poslovima.
Prijateljice
mjesecima uvjeravaju da mi treba pomoć u kući i pisanju nove knjige.
Uvjeravam u suprotno. Naposljetku, uvjeravam se kako je bolje djelovati
preventivno. Upućujem pismo velečasnom Zecu, župniku rodnog Labina, zna
li koju gospođu spremnu živjeti u Zagrebu. Velečasni preporučio gospođu
Linu. Učiteljicu u mirovini, udovicu, bez djece.
U osam krenuli
iz Labina, trebali bi stići oko podne. Prije ljetne žege obavit ću
uobičajenu šetnju. Možda po šetnji očevici namještaju satove.
Po
povratku kratila vrijeme slušajući glazbu. Taman kada sam započela
drugu deseticu krunice, uz Schubertovu Ave Mariju, čujem zvono na
vratima. Pogledam na zidnu uru, 13 sati; pogledam kroz rupicu na
vratima, stigli su.
Gospođa je moje visine. Znači, niska. Plava
kosa, friška ondulacija, jednodijelna ljetna haljina. Velečasni je
donio istarsku medicu, malvaziju, suhe smokve. Na drugi pogled
zaključujem da ćemo se slagati.
– Drogo mi je ca ćun delat za Vas – na zvonkoj cakavici moga djetinjstva Lina je izrazila zadovoljstvo što će raditi za mene.
–
Prije nego budete prezadovoljni, moram reći da živim po određenom redu,
ta ipak sam franjevačka trećeretka – dodajem na standardu (treba se
zagrijati na dijalekt).
Lina bezuvjetno pristala na angažman. Čak i nakon upozorenja da u stanu nema TV aparata.
Velečasni ostao na ručku. Blitva i riba lešo. Posni ručak u utorak. Zalili ga malvazijom.
Srijeda
Krećemo u šetnju. Mlada susjeda Iva, majka dvoje djece:
–
Župnik inzistira da roditelju dođu s djecom na misu. Nije dovoljno da
ih svaki tjedan vozim u školu, glazbenu, balet… a vikendom, kada
normalni svijet odmara, idi s njima u crkvu! – Kada ću imati život za
sebe?!
Lina šuti. Šutim. Prije spavanja zapisah crticu o jutarnjem susretu. Broji li se kao šutnja?
Nadam se da Iva ne čita Večernji list.
Četvrtak
U
zadnjih nekoliko godina, skoro dva desetljeća, tisuće istarskih žena,
po odlasku u mirovinu, trbuhom za kruhom odlaze na privremeni rad u
Italiju. Na crno čuvaju, maze i paze talijanske gospođe i gospodu koji
si to mogu priuštiti. Priča Lina o svojoj prijateljici Adeli. Svakih
petnaest dana odlazi u Trst. Brine se o gospođi Leonilli Gobbo.
Leonilla
je deset godina starija od mene. Rođena u Rapcu 19. rujna 1904. Otac
voditelj pošte u tada malom primorskom mjestu. Diplomirala 1922. na
Trgovačkoj akademiji u Trstu. S 23 godine udala se za gospodina
Luigija Battagliarinija, voditelja teleferike, žičare za prijevoz
boksita na relaciji Cere- Rabac. Sa suprugom seli u Višnjan, pa Trst.
Živi u obiteljskoj vili, Via Romagna, prizemni stan. Kći Silvia živi
kat iznad. Kao prava majka, kada Silvia ode u grad, zabrinuto iščekuje
njen povratak. Do prije dvije godine živjela sama. Kućnu pomoćnicu ima
desetljećima. Agilna Adela je o najstarijoj Rapčanki jesenas
obavijestila pisca i slikara Marijana, koji piše i riše na temu Labina.
– Doći ću kada zatopli – obećaje.
Nakon nekoliko mjeseci, Adela opetuje poziv.
Ne
dođete li što prije, šinjora Gobbo bi mogla umret, poli storeh ljudi se
nikad ne zno – zastraši Marijana mogućim smrtnim časom.
Toplog
proljetnog popodneva stiže Marijano u posjet. U torbi nosi nekoliko
svojih knjiga o labinskoj povijesti. Leonilla oduševljena. Dama
fotografskog pamćenja prisjeća se svih detalja.
Smiješak, fotografija, članak u novinama.
Prije mjesec-dva Leonillu “uhvatila” paraliza. Želi umrijeti. Svaku večer moli krunicu. Sva četiri otajstva.
Adela
nije mogla vjerovati da dama u ČETVRTOJ životnoj dobi može biti
samostalna. Prvo zajedničko jutro započne špijuniranjem. Otvorila je
vrata kupaonica dovoljno da vidi kako se gospođa u jedanaestom
desetljeću života brine o higijeni. Uspijeva.
Lina je ozbiljna gospođa, neće me špijunirati.
Petak
Ustajem
s prvim zrakama sunca. Meditacija, molitva, ustajanje. Doručak. Kruh i
kafe. To mi je spremala i majka Tonina. Bog je pomiluj. Prisjetila sam
se caikua, haikua na cakavici, nedavno pročitanog:
Libret riceti:
Ricet za kruh i kafe.
Ki će ga pojes?
Prevedeno na standard:
Knjiga recepata:
Recept za kruh i kavu.
Tko će to pojesti?
Zahvaljujem Stvoritelju na Lini. Pomaže u poslu, pričama vraća u rodni kraj, ostavljen zbog velike gladi, za vrijeme prvog rata.
Na ručku novinar Luka. (Lina pripremila maneštru s povrćem.) Želi napisati moj životopis.
Ne
razumijem koga u ovom zoološkom vrtu, pored toliko zvijezda, zanima
život obične žene, bez ijednog muža, djece, ljubavnika. Svjetovne
redovnice!? – branim se od još jedne obveze.
Izdavača! – britko odgovara mladi i ambiciozni novinar.
Uvečer Križni put. Čitam i pišem. Nebrojeno rukopisa u “dnevnicima”. Možda složim i dočekam još koju knjigu.
24. priča: Daniel Mohorović: Rubrika: Moj tjedan
Ne razumijem ljude koji kažu: “Danas su svi užasni prema starijim ljudima.. U "naše" vrijeme bilo je više poštovanja”. Mislim, jednostavno nije istina. Ljudi se oduvijek ponašaju dobro ili loše, poželjno ili nepoželjno.
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.