Sjeća li se tko akademika Jurja Luksa?
Doktora fizike i filozofije koji je usporedno s Einsteinom smišljao kako napraviti atomsku bombu, a onda se ostatak života borio protiv njezine primjene.
U mnogo čemu slagao sam se s njim. Bilo mi je drago što sam, unatoč takozvanim neobičnim okolnostima, imao prilike iznijeti mu svoja uvjerenja.
Ne vjerujem u podjelu na materijalni i nematerijalni svijet. Zapravo se protivim i jednoj i drugoj odrednici. Da bi se snašlo izvan majčine utrobe, dijete uči da je ono što vidi, čuje, dodiruje, kuša – materijalni svijet. Ozbiljnijim rječnikom nazvat će to jednoga dana objektivnom stvarnošću. Ali u onom prvotnom procesu učenja put vodi od razlikovanja snova i osjeta do artikulacije onoga što su osjeti dojavili. Na tom putu čovjek nauči naknadno da su boje koje vidi – zapravo samo određene frekvencije valova. Ako nešto vidimo kao crveno to znači da je u okviru konvencije našeg doživljavanja ili čak definiranja svijeta na takav način protumačena dana frekvencija. Crveno je podjednako konvencija koliko i iluzija. I kada nam precizni aparati prenose podatak o plavom ili crvenom pomaku galaksija, to sofisticirano tumačimo kao Dopplerov efekt koji nam otkriva da se objekti približavaju ili udaljavaju od nas. Samo što nam sofisticirani aparati daju podatak kodiran kao digitalnu poruku, a mi je dekodiramo prema općoj konvenciji; ni signal ni poruka nisu identični našem konvencionalnom čitanju.
Na tom putu spoznaje, kasnije će, puno kasnije, kvantna fizika nekoga naučiti da postoji interferencija između promatranog i promatrača, da pojave doista postoje samo ako ih se promatra. To se već nadovezuje na sasvim spekulativno zaključivanje prema kojem subjekt koji misli ne može ni sam sebi dokazati postojanje svijeta izvan sebe. Sve oko njega, ili sve oko nas, može biti varka osjetila. Nedvojbeno postojim jedino ja koji sve to mislim.
Ali poput djeteta koje radi lakšeg snalaženja prihvaća svijet kao objektivnu stvarnost, tako i odrastao čovjek prihvaća postojanje objektivne stvarnosti iz istog razloga. Prihvaća postojanje materijalnog svijeta, opipljivog i vidljivog, iako zna da je između beskonačno malene atomske jezgre i još manjih elektrona koji oko nje kruže prazan prostor, prostor koji je u odnosu na veličinu jezgre i elektrona veći nego adekvatno mjeren prostor između Zemlje i Mjeseca.
Ljudi moji, ljudi, koliko je naivnosti u pojmu čovjek… Svi prihvaćaju da postoji opipljiv i neprobojan materijalni svijet, a većina prihvaća i postojanje nekog nematerijalnog, recimo spiritualnog. Ali sav je svijet jedan materijalno-nematerijalan, i sve što netko može smisliti, može se i dogoditi: materijalno-nematerijalni svemir samo je jedan.
Zapravo sam do tog dijela svojih pogleda stigao tek potkraj susreta, onda kada je on već nestrpljivo pogledavao prema staklenim vratima koja su s terase vodila u restauraciju i nekoliko je puta zalupkao prstima po stolu, što obično smatramo netaktičnim. Ali s obzirom na okolnosti…
Na početku se nisam bio niti nadao da ćemo uspjeti porazgovarati. Prije svega moram naglasiti da se nisam posebno začudio kada sam ga ugledao ondje, na terasi planinskog hotela. Kada jednom prihvatite da je materijalno-nematerijalni univerzum Jedno, onda vas malo što može začuditi. Osim toga, bio je tako vruć dan, i bilo je sasvim prirodno potražiti svježinu planine iznad grada.
Upitao sam je li mjesto za stolom slobodno, a on je zaokružio pogledom po terasi, uvjerio se da drugog slobodnog mjesta i nema te pokazao rukom na slobodnu stolicu. Odmah sam se predstavio, rekao da sam bio na niz njegovih predavanja iako nisam bio njegov student.
– Vi ste nam tada predstavljali otvaranje prozora u novi svijet – rekao sam.
– To mi je drago – rekao je.
– Moram reći da mi je iskreno žao što ste umrli prerano. U visokim godinama, ali još uvijek prerano. Vjerojatno je za smrt uvijek prerano, ali znanstvenik vaših sposobnosti možda najviše daje upravo u godinama…
– Umro sam? – prekinuo me je akademik.
Bespomoćno sam raširio ruke, kao da snosim dio krivnje za njegovu smrt.
– Pa, u odnosu na parcijalnu spoznatljivost univerzuma, u ovoj oskudnoj takozvanoj objektivnoj stvarnosti…
– Umro sam? – ponovio je akademik.
– Oprostite. Nisam znao da ne znate. Inače ne bih spominjao. Ali imali ste krasan sprovod. Bilo je više od dvije tisuće ljudi. Na televiziji su prikazali posebnu emisiju. Možda malo ograničenu, za volju široke publike valjda, ali decentnu.
– Kako je to neobično – rekao je akademik.
– Pa jest – priznao sam – u određenim okvirima. Ali vi ste i sami spomenuli u jednom predavanju da je naš spoznajni krug poput ograde oko vlastita posjeda. Svidjela mi se ta ideja. Mislio sam tada da je vaša, ali kasnije sam shvatio da ste parafrazirali Arthura Koestlera.
– Mislite da sam zloupotrijebio citat? Prisvojio tuđu misao? Da sam bio nekorektan?
– Ne, ne uopće. Samo ja nisam razumio odakle je to, a misao je apsolutno prihvatljiva. Tko više spoznaje, taj živi u širem krugu. Znate, moj osobni krug vrlo je širok. U okvirima toga kruga, moga kruga, ništa nije neobično.
Kimao je glavom, a meni se činilo da je prikladan trenutak iznijeti mu svoje poglede. Konačno, dio svega toga inicirao je i on sam. Svakom je znanstveniku vjerojatno stalo da vidi kako je njegovo sjeme palo na plodno tlo.
Pripovijedao sam polako, zapravo s užitkom jer rijetko čovjek nailazi na sugovornika za kojeg može pretpostaviti da ga istinski razumije, a akademik Juraj Luks sigurno je to mogao.
– Ukratko – pokuša sam rezimirati – moj krug nije nimalo uzak, a u tome ima i vaše zasluge. Vrlo je to širok krug, taj moj spoznajni krug, vrlo, vrlo širok… I tu dolazimo do paradoksa. Sjećam se da ste u nekom intervjuu morali odgovoriti na pitanje dodiruju li se genijalnost i ludilo – pa ste odgovorili kako to vrijedi možda samo s gledišta običnog čovjeka kojemu su obje krajnosti stanja ljudskog uma podjednako udaljene. Ali, vidite, ako izvorni Gaussovi pogledi vrijede malo šire, mislim na iskrivljenost materijalno-nematerijalnog univerzuma…
– Ispričavam se – rekao je akademik i ustao.
Od staklenih vrata dolazila je mlada žena. Nije to bila nijedna od akademikovih kćeri koje sam poznavao sa slika.
– Već sam se zabrinuo, anđele moj – rekao je akademik.
Shvatio sam da sam suvišan. Promrmljao sam ispriku, rekao da mi je bilo drago, ali akademik me nije mogao čuti. Možda jedino mentalno; dok ga je ljubila, djevojka mu je dlanovima prekrivala uši.
Dva tjedna kasnije naletio sam u tramvaju na doktora Ivana Luksa. Kada se pisalo o akademiku, uvijek se spominjala briga za mlađeg brata pa sam ga dobro poznavao sa slika u novinama.
Prišao sam mu i predstavio se. Gledao me upitno. Rekao sam kako sam nedavno razgovarao s njegovim bratom.
– Bratom? Oprostite, ali ja nikada nisam imao brata.
– S akademikom Jurjem Luksom…
– Juraj Luks? Nikad čuo. Pustite me na miru, čovječe.
