Kada je navečer napokon legao u krevet, pomislio je kako bi ipak bilo bolje da se sve dogodilo zimus, a ne sada, u proljeće, u doba osjetljivosti i naglih promjena, od jako hladnog vremena do skoro ljetnih temperatura. Nadao se da će još zahladiti i da će proljeće opet biti kao nekad, kako mu je znao pričati, sada već pokojni, djed. Nije mu izlazila iz glave jedna ključna misao, a ta je, da se sve dogodilo prije nekoliko mjeseci, ništa ga ne bi toliko jako uzbudilo i protreslo organizam. Ovako, kao da je odjednom izgubio nešto jako važno, kao da mu se poremetilo vlastito disanje, iako je možda glupo to sagledavati na taj način, ali što sad može. Dogodilo se i mora se s time pomiriti.
Nije mu bilo jasno zbog čega mu je rekla da se još jednom nađu kada je već sve otišlo dovraga. To je bila njezina najoštrija riječ – dovraga. Bez veze, ali prije mu je to bilo simpatično i slatko. Stvarno je zanimljivo kako se neke stvari tako drastično promijene, pomislio je, uzimajući besplatne novine od nasmiješene djevojke koja je na taj način svima poklanjala jedan maleni djelić sebe. Vjerojatno ljudi uopće o tome ne razmišljaju na takav način, ali to je jednostavno jedna neoboriva činjenica. O tome bi lijepo mogao raspravljati sa svojom, sada već bivšom djevojkom Nives, s kojom je toliko puta vodio kvalitetne žučne rasprave oko, za ozbiljne ljude, nevažnih stvari. Ipak su to ona dobra mladenačka prepucavanja koja, htjeli mi to ili ne, na neki način oštre moždane vijuge.
Zastao je jedan trenutak na pločniku i, prije nego što je spremio novine u ruksak na brzinu ih je malkice prelistao. Uvijek jedno te isto, pomislio je. Otkazi, harači, niske plaće, velike cijene, ubojstva, otmice, ratovi, spletke poznatih, čarke nepoznatih koje dovode do tragičnih posljedica, i onda, onda ti jadnici dobivaju petnaest minuta medijskog prostora, kako je to rekao jedan umjetnik čijeg se imena nikako nije mogao sjetiti, a vrlo je poznat. Nema veze, rekao je naglas, ne razmišljajući da li ga tko sluša ili ne. A možda je on mislio na nekih drugih petnaest minuta, nije se dao smesti Tonko, ali je u ovoj zemlji jasno tko i kako dobiva dovoljno mjesta u novinama ili na televiziji.
Bilo mu je drago da je putovao iz Velike Gorice jer je imao dovoljno vremena za razmišljanje o cjelokupnom odnosu s Nives i usput je stigao razmotriti mnoga pitanja na koja do sada nije dobio odgovore. Odgovorit će on sam na sve što treba. Što se više približavao mjestu na kojem su se uvijek nalazili, a to je bila klupa na Gornjem gradu gdje je već jedno vrijeme sjedio Antun Gustav Matoš, bio je sve sigurniji da se više nikada neće vratiti oni lijepi sati i ugodni dani koje su svojevremeno proveli. Dobro mi je govorio otac da ću u životu imati još mnogo i prijatelja i ljubavi i da se ne trebam zadržavati samo na jednima jer to može biti kobno i iscrpljujuće. Išao mi je tada na živce, mislio je dalje Tonko, ali sve više uviđam da je njegovo iskustvo, prije svega, iskreno, a dalje opet neiscrpno, istinito i utemeljeno.
Mislio je da će kao i uvijek, kada se već nađu, otići u kafić u Tkalčićevoj, jedan od onih mirnijih i mračnijih gdje će ljudski raspraviti o momentalnom stanju njihove veze. Ljudski, nasmijao se, znajući da se ljudske rasprave često završe tragično, iako on nije bio za drastična uvjeravanja, a pogotovo ne uz primjenu sile. A opet, s druge strane, nikada nitko sa sigurnošću ne može tvrditi kako će završiti nešto za što neka strana misli da je uložila mnogo truda. Sasvim je nevažno koja je i kakva ta strana.
Kada je došao do klupe, spomenika Antunu Gustavu Matošu, sjeo je pored njega, prekrižio nogu preko noge kao i on, malo se opustio jer se nije osjećao usamljenim, iako je toga trena bio upravo to, usamljen i jadan. Pogledao je na sat i vidio da kasni pet minuta. Nema veze, pomislio je, i ja sam zakasnio jednu minutu, ništa strašno. Sjedio je, a toplo proljetno sunce obasjavalo je cijelo šetalište. Malo je i zažmirio, ali nije ostao duže od deset sekundi u tom položaju. Okretao se na dvije strane s kojih se mogla pojaviti Nives, ali nije. Već ga je počela polako tresti nervoza iščekivanja. Kao kad putuje, pomislio je, pa ne može dočekati da autobus napokon krene.
– Možda nije u redu da ti govorim „ti", ali moram ti se požaliti glede mog današnjeg stanja. Znaš veza mi se raspada, a ja bih baš želio da opstane, samo što ne znam na koju foru. Kužiš? Znam da kužiš jer si vjerojatno i ti imao dosta takvih, mogu slobodno reći, glupih situacija u svome životu.
– Razumijem te, ali teško da ti mogu dati neki suvisli savjet. Svatko to treba napraviti prema vlastitom nahođenju – čuo je Antuna Gustava Matoša i bio sretan da s njime razmjenjuje bilo kakve riječi.
U školi je učio njegove pjesme, a sada ima priliku malo i pričati s legendom.
– Hoće li doći, što misliš? – upitao ga je Tonko, a njegov vlastiti um dao mu je odgovor već u rano jutro, kada se probudio.
Sve ga je jače stezalo u grudima. U grlu mu se zaglavila knedla, ali se ipak nadao da će iznaći pozitivno rješenje. Na kraju krajeva, svako je rješenje pozitivno dok je živa glava, pomislio je vedro. Iz ruksaka je izvadio bočicu od pola litre s vodom i iskapio je do kraja. Dobro je piti dosta tekućine, naročito kada stvari krenu s lošijeg na gore, mislio je gledajući nekolicinu dječaka koji su optrčavali svaki kesten na šetalištu.
– Tko će prvi? Tko će prvi? – čula se vriska iz njihovih grla.
Tonko se prisjetio svoga dječaštva, ali mu momentalno važnija stvar nije dopustila da se sjećanja razgoropade.
Onda je opet začuo Antuna, svog novog prijatelja, pa se okrenuo prema njemu. Učinilo mu se da je promijenio položaj nogu i da je sada lijeva noga zasjela na desnu. Čak mu je i brk zaigrao.
– To ti je jedan od onih dana – bio je sažet u izričaju pjesnik nadajući se vjerojatno da će ga Tonko još nešto priupitati glede njegovog zaključka.
– Tako kažeš – zamišljeno se oglasio Tonko.
– Da. To ti je jedan onih dana kakvih bi trebalo biti što manje, ali ih obično ima dovoljno, a katkada i previše. Kako kod koga.
Tonko se duboko zamislio vjerujući da mu pjesnik govori svoja najiskrenija promišljanja, baš kao i njegov otac. Potapšao ga je po ramenu i u izljevu najdubljih emocija poljubio ga u čelo.
– Hvala ti. Možda bi bilo najbolje da sada krenem jer ona očito neće doći. A možda se ipak još pojavi. Malo ću se prošetati gore-dolje po šetalištu, a ako ne dođe za petnaest minuta, e onda ću otići. Zauvijek, rekao je glasno, a ta ga je riječ malo stresla i potakla mnoga druga pitanja koja će ga u životu snaći. Možda ne bih trebao biti tako isključiv, pomislio je, ali već je prošlo više od sat vremena kako je čekam, pa neka bude što bude.
Pjesnik ga je samo gledao kako beskrvno hoda šetalištem, ali mu više ništa nije rekao.
Tonko je naposljetku odlučio otići i korak mu je ponovno postajao čvršći. Kako kažu, što te ne ubije to te ojača, rekao je šutnuvši zeleni plastični čep Spritea koji ga je jednostavno izazvao.
Spuštao se Zakmardijevim stubama, a u susret mu je dolazila Nives u društvu svjetlijeg mladića, nešto jačeg od njega, ali nikako zgodnijeg, glave okrenute prema šarenom grafitu na zidu, smijući se do besvijesti.
