Korana Serdarević, dvostruka dobitnica prve nagrade Večernjakova natječaja za kratku priču koji nosi ime Ranka Marinkovića, u izdanju Frakture upravo je objavila svoj prvi roman “Eksperiment Irene Tot”.
Je li točno da je nagradni natječaj Večernjeg lista za kratku priču “kumovao” vašem prvom romanu?
Večernjakov natječaj kumovao je sigurno mojoj odluci da izađem u javnost prije dvije godine sa zbirkom kratkih priča, mojom prvom knjigom – bilo je puno lakše ponuditi publici rukopis za koji sam već (makar malim dijelom) imala potvrdu struke u obliku prve nagrade. S romanom je bilo drukčije, njemu je kumovala samo sirova ideja i potreba da je izrazim. Bilo je lakše utoliko što sam probila led, a teže jer je bila riječ o formi koja za mene nova. Cijeli taj proces od ideje do objave bio je gotovo kao glavna likinja romana: svojeglav, samodostatan, prkosan, pomalo dječji naivan, ali i hrabar.
Ako se ne varam, radni naziv vašeg romana bio je “Alotropija”. Zašto ste se na kraju odlučili za naziv “Eksperiment Irene Tot”?
„Alotropija“ je bio radni naslov koji sam nadjenula rukopisu misleći da riječ dobro opisuje promjenu što se zbiva u junakinji romana, koja je po struci kemičarka, pa mi se činilo da će stručni termin dobro odgovarati. „Alotropija“ je tu bila u službi značenja da jedan te isti element, ako se drukčije „posloži“, može stvoriti potpuno drukčiji, u Ireninu slučaju i vredniji život. Međutim, naziv se naposljetku učinio prestručnim pojmom za publiku kojoj se knjiga tek treba predstaviti i u dogovoru s urednikom odabrala sam „Eksperiment Irene Tot“.
Vaše i te kako zapažene kratke priče često imaju okidač u konkretnom životu. Što li je bio okidač za roman?
Imala sam već pri završavanju prve zbirke nekoliko ideja koje su me zaokupljale, a nikako nisam za njih mogla naći neki fabularni tijek koji bi odgovarao formi kratke priče. Priča o Ireninim promjenama (znala sam točno samo početak i kraj) bila je jedna od njih. Jedno sam vrijeme čak pomišljala da bi to bila dobra potka za SF pripovijetku, ali čim sam napisala uvodno poglavlje, vidjela sam da to neće stati na malo kartica, a i da sam prilično loš fantastičar. Kod mene je, nekako, unutarnja stvarnost lika jedini svijet fantastike u koji sam sklona povjerovati. On je i realan (jer ne odmiče puno od stvarnosti) i nerealan (jer ovisi o perspektivi koja je nužno individualna i za druge nepojmljiva). Irenin unutarnji svijet pokazao se puno širim nego što sam isprva mislila, puno slojeva tražilo je svoje poglavlje i forma romana pokazala se odličnom. Osim toga, iako nije začeta nimalo autobiografski, Irena Tot kroz dvije godine pisanja u sebe je sigurno upila mnoge promjene koje sam emotivno ili spoznajno doživjela i ja kao njezina autorica. Vjerujem da je to bilo nužno da bi bilo iskreno.
Roman počinje rečenicom “Promjena mora biti moguća”. Zašto vam je tema mijenjanja tako važna?
Pitanje mogućnosti promjene bilo je djelomice obrađeno i u „Nema se što učiniti“, gdje sam kroz razne priče pokušala dokučiti zašto ljudi ostaju pasivni unatoč nezadovoljstvu ili očiglednoj nepravdi. Irena Tot zamišljena je kao svojevrsni antipod takvih likova; ona do kraja gura ideju da promjena mora biti moguća, da možemo promijeniti sebe toliko da promijenimo i vlastiti život. Ta mi se tema čini iznimno važnom jer u vremenu velikog nezadovoljstva među ljudima, bilo na poslovnom ili privatnom planu, nužno pomišljam na moguća rješenja koja kreću od nas samih. Ne bih htjela zvučati kao selfhelp, ta ideja provedena u romanu nikako nije savjetodavne prirode, s obzirom na sve Irenine ishode. Njezina ideja promjene zaista je nešto kao – eksperiment. Na kraju krajeva, roman ne nudi odgovore. Ako je uspio, i na samom kraju trebao bi postavljati pitanja. Može li se već zrela osoba korjenito promijeniti? Možemo li se „odlučiti promijeniti“ ili nas tek proživljeno iskustvo zaista mijenja?
Vaša junakinja Irena Tot strastvena je, ali i nepredvidiva i neprilagođena te je na kraju otišla iz Hrvatske. Ima li u ovoj zemlji uopće šanse za nepredvidive i neprilagođene?
Bojim se da na ovo pitanje ne mogu odgovoriti potvrdno. Općenito govoreći, pojedinci se u našem društvu sigurno moraju prilagoditi većini da bi živjeli ugodnije. Čak i ako smatramo da gajimo drukčije vrijednosti od većine koja nam kroji sadašnjicu, dok u toj sadašnjici živimo, ona nas uvjetuje. Postajući izolirani cinici zapravo ne pokazujemo otpor, dapače, naše nas javno odustajanje čini podređenima masi koja dijeli određenu ideologiju. Šutnja i povučenost nikada nisu bili znak društvenog bunta ili promjene, dapače. Što se tiče osobne nepredvidivosti, ona uglavnom prestaje kad shvatimo da moramo učiti što ne trebamo da bismo maturirali, da moramo puzati da bismo radili, da moramo zbog cjelodnevnih poslova izgubiti život da bismo preživjeli. Strah od neimaštine nije više samo strah od siromaštva, on je postao strah od nemanja onoga što ima većina. Ne poznajem dovoljno druge zemlje da bih tvrdila da je tamo drukčije toliko da se stigne proživjeti slobodnije, no Irenu sam morala iseliti odavde da bih joj dala priliku da provjeri.
U romanu ste vrlo direktni, ali uvijek uz jednu inspirativnu količinu tajnovitosti. Je li postojala šansa da ovaj roman krene u smjeru krimića?
Što se tiče žanra, pomišljala sam direktno samo na fantastiku, krimić mi nije padao na pamet, ali jako me veseli svaka interpretacija čitatelja, pa tako i ova koju izražavate pitanjem. Mislim da tajnovitost o kojoj govorite proizlazi iz unutarnje napetosti glavne likinje, koja u godinu dana iskušava nekoliko verzija života pa gotovo detektivski ispituje samu sebe i traži koji je dio njezine osobnosti zapravo živio mrtav (Tot na njemačkom označava nešto mrtvo, beživotno). To mi je bio najdraži dio u pisanju romana umjesto kratke priče – toliko dugo sam bila u društvu Irene Tot da sam pomislila da je poznajem. Osim toga, kako je nepredvidivost dio njezina karaktera, tko zna što je još mogla učiniti, a nije stigla u ovih 240 stranica.
Zašto rukopis niste slali, primjerice, na VBZ-ov natječaj za neobjavljeni roman?
Fraktura i ja gajimo međusobno povjerenje, valjda zato. Kad sam Seidu Serdareviću prvi put poslala siže, odmah je rekao da mu se sviđa i da se naša suradnja nastavlja, a ja sam, poučena sjajnim iskustvom s prvom knjigom koja mi je omogućila toliko putovanja i vrijednih poznanstava, to radosno prihvatila. Jednostavno vjerujem da će Fraktura učiniti sve što može da bi roman našao put do publike, a što se nagrade i novca tiče, to valjda dolazi s vremenom, ako je zasluženo. Ne žuri mi se.
Zgodna Cura!!! pozdrav !!!