Svjetska premijera filma “Baci se na pod” glumice i redateljice Nine Violić na Festivalu mediteranskog filma u Splitu, a kasnije i u kinu Tuškanac u Zagrebu, privukla je mnogo medijske pažnje i odlične ocjene publike. Kao lajtmotiv filma nametnuo se zarazni novi hit “Pas sa plastičnim plaštom” grupe TBF, s čijim smo članovima Sašom Antićem i Mladenom Badovincem razgovarali neposredno nakon splitske premijere.
Kako je došlo do toga da baš vi radite pjesmu za debitantski film Nine Violić?
Mladen: S Ninom se dugo znamo, a zbližili smo se tijekom rada na predstavi “Garaža” u ZKM-u 2010. godine. Ta predstava je dugo igrala i omogućila nam je da se mnogo družimo. Luka i ja s njom smo radili i na nekim dječjim predstavama, a ja sam radio i muziku za “Evitu Peron” redateljice Senke Bulić u kojoj je Nina igrala. Prije tri godine nazvala nas je i rekla da joj treba neka malo vedrija, dječja pjesma koja bi bila kontrapunkt obiteljskoj drami filma kojeg priprema. Saša se odmah sjetio refrena koji se dugo u našem društvu provlačio kao šala, a nastao je jedne noći kad smo se supruga i ja nacvrcani vraćali kući preko Trga bana Jelačića, a kraj nas je, zaogrnut komadom cerade koja ga je štitila od kiše, prolazio jedan pas. Spontano smo počeli pjevati “pas sa plastičnim plaštom”, svidjelo nam se kako to zvuči, pa sam snimio i mali demo pjesme kao romantičnu gestu svojoj ženi. I tako je ta snimka ostala u internoj uporabi sve dok se Nina nije javila i potaknula nas da ju razradimo za potrebe filma.
Vi inače tako spontano pjevate sa svojim suprugama?
Mladen: Moja isto jako voli muziku, kužimo se po ukusima, tako da doma često freestyleamo, bacamo jedan drugome rime i tako komuniciramo. Čak razmišljali da nešto ozbiljnije zajedno napravimo, ali nakon što smo dobili dijete više nemamo vremena ni za što.
Saša: Moja supruga uglavnom pjeva s našim klincima, definitivno ima mota, a njihovoj generaciji rap je kao narodna muzika.
A trap?
Saša: To je fenomen više razine, u odnosu na rap više je nabrijana party muzika, u kojoj tekstovi nisu toliko bitni.
Mladen: Meni su ti beatovi simpatični, ali odbija me nabrajanje brendova i busanje u prsa materijalnim dosezima. Rijetko tko iskoristi taj okvir za nešto što me zaista dodirne.
Što kažete na sve popularnije takozvane trap cajke?
Saša: Ako netko ima namjeru ići u veliku popularnost, mora ići ka onome što slušaju mase, pa tako i svaka muzika na Balkanu kad-tad ode u folk. Slično se dogodilo i s rockom, Bijelo dugme nije bilo toliko popularno dok nisu počeli pjevati “Lipe cvatu”.
Mladen: Baza drum and bassa i ciganske muzike je slična, to se lako stapa i bez problema ide skupa.
Vidite li neka nova imena koja bi bila protuteža tom trendu okretanja ka istočnjačkom melosu?
Mladen: Šibenski kolektiv Hram izdao je zaista vrhunski album “Bijes” sa zvukom koji bi se danas zvao old-school rapom, a i tekstovi su im vrlo jaki.
Saša: Grše isto nije loš, to su ljudi koji polako već grade karijere. Ima i puno ovih što pjevaju na engleskom, ali njih uglavnom ne registriram.
Često ističete da su vam tekstovi na prvom mjestu, a mislim da se i publika zaljubila u višeslojnost, originalnost i angažiranost vaših rima. Je li to otpočetka bila ideja TBF-a, da krene u malo intelektualnijem smjeru?
Saša: To je došlo iz glazbe koju smo mi slušali, dakle hip-hopa od kraja osamdesetih i nadalje. To je bila snažna muzika koja je imala i poruku i angažman, bavila se bitnim stvarima, a istovremeno nije bježala od igre riječima i zabave. Nama je uvijek bilo važno da ne oponašamo, nego kreiramo nešto svoje. Zato smo krenuli semplirati staru domaću muziku i tekstualno se baviti našim podnebljem.
Mladen: Primjećujemo i smetaju nas društvene anomalije, zato smo i pronašli najjaču poveznicu s grupama koje su bile aktivistički nastrojene. Bilo nam je stalo da zauzmemo stavove i izgovorimo stvari koje nas frustriraju.
Tu se puno ljudi našlo, artikulirali ste frustraciju naših ratnih i postratnih generacija.
Saša: Prvi i drugi album definitivno su se više bavili postratnim stanjem nacije. Maxon Universal bio je zaokret prema temi konzumerizma. Komentara uvijek imamo, ali ne volimo ni da nas se stavlja samo u tu aktivističku ladicu.
Mladen: Saša fenomenalno piše na svaku temu, a ovo su jake, impresivne teme pa politički angažirane pjesme nužno ostanu i najzapamćenije. Ponekad mislim da rade preveliku sjenu nad ostatkom materijala, pa se ono drugo ni ne čuje. A mi baš volimo imati balans jednoga i drugoga, što se vidi i na našim koncertima.
Jeste li ikada imali problema s pjesmama?
Saša: Vikali su za nama da smo komunjare, ali velikih skandala nije bilo. Osim možda onoga na otvaranju Splitskog ljeta, kada se digla graja oko psovki u pjesmi “Genije” koju smo izveli pred HNK. Ali to je bilo više usmjereno na destabiliziranje Mani Gotovac koja je tada bila intendantica nego na nas kao bend. I bio je taj sudski proces u Virovitici, kada sam pred sudom morao dati stručnu analizu pjesme “Moja mater te traži” jer ju je neki klinac navodno upotrijebio za prijetnju policajcu. A ta pjesma zapravo je osuda nasilja i ismijavanje nasilnika.
Mladen: To s “Genijem” bilo je čisto političko prepucavanje preko naših glava, ali donijelo nam je dva pojavljivanja u Dnevniku 15 dana pred izlazak albuma, što i nije bilo tako loše... Kad su nas na televiziji pitali za komentar, rekli smo da se on krije u nazivu prve pjesme albuma. Bio je to “Odjeb je lansiran”.
Kada smo kod političkih obračuna, kako komentirate skandale u splitskoj predizbornoj kampanji?
Mladen: Kako zadnjih 12 godina živim u općini Solin i ne glasam za splitskog gradonačelnika, mogu se samo frustrirati što gledam utakmicu s klupe, pa se trudim ne ulaziti preduboko u temu. U Solinu nema seks-skandala, ali ni ikakvog pomaka.
Saša: Pitam se je li veća krivnja ovih koji su to išli namjestiti ili onih koji su na to nasjeli. Najgore mi je vidjeti kako Kerum sada na nečijem prljavom vešu skuplja poene. Što se politike tiče, Split je crno dno, svi najgori političari su iz našeg grada: Sanader, Vidošević... Potpuno amoralni ljudi.
A što u Splitu volite?
Saša: Split smo mi, on je neodvojiv od našeg bića. Ali Split je i jedan veliki mit. Hajduk je neka naša svetinja, ali na utakmicama je dvadeset posto ljudi iz Splita. Ja recimo često idem na Marjan, ali znam da sam u teškoj manjini. Sve što ljudi znaju o Splitu, to je trud manjine koja se trudi pokazati neke lijepe stvari o našem gradu, dok većinu zapravo boli briga.
A što kažete na nedavni okršaj između policije i Torcidaša?
Saša: Kad ljude predugo tretiraš kao životinje, oni se počnu tako i ponašati. Treba reći i da to nije sve bila Torcida, bilo je puno navijača koji nisu članovi kluba. Među navijačima trenutno postoji velika frustracija i osjećaj da su pravednici. Ne ulazim u to jesu li u pravu, ali navijači su uvijek bili ogledalo društva, a sada se osjećaju da su pravedniji i pravičniji i od policije i od politike. To se može okrenuti na zlo.
Mladen: Meni je zastrašujuće što je taj incident pokazao, a to je da naša policija u krizi reagira histerično, kaotično, pucajući na ljude. Ne mogu vjerovati da nisu imali ni gumene metke. Dakle oni koji bi te trebali zaštititi u panici će ti ugroziti život. I grozno je da se sada bavimo ekstremnim nasiljem s obje strane umjesto da se bavimo mnogo sveobuhvatnijim društvenim problemima, a ima ih mnogo.
Dugo niste imali novi album, možemo li ga uskoro očekivati?
Saša: Dugo nismo pisali nove pjesme jer su naše stare, ako ih poslušate, još uvijek aktualne. A to je porazno jer znači da nam se društvo ne mijenja. Pa čemu onda još dvadeset novih pjesama o tome? Možemo se samo nadati da svi pametni ljudi neće odseliti van, da će se HDZ i crkva reformirati unutar sebe, da će korupcija prestati biti norma. Da će nove generacije iznijeti neku svoju priču i napraviti stvarne promjene. Ljudi okupljeni oko splitskog Radija Kampus, primjerice, nude optimizam.
Mladen: Što se nas tiče, imamo novi prostor za probe, polako pripremamo i nove stvari... Za sada definitivno mogu najaviti da planiramo novi unplugged album.
Bijelo Dugme je u startu bilo turbofolklor, samo ca su imali gitare i duge kose.