Priča o uvozu regionalne glazbe kod nas ne staje na “narodnjacima”. Dapače, čini se da tu tek počinje. Nakon panike koju su kod nas podigli estradni prvotimci regionalne estrade, a ponajprije Aleksandra Prijović s pet koncerata u Areni Zagreb, podigla se prašina zahvaljujući dušebrižnicima zabrinutima za ukus domaće publike. Problem je u tome što masovna domaća publika ne zna da iz Beograda godinama dolaze rock-bendovi superiorni i mnogim domaćima, ali to ove koji se bune za estradni uvoz ne sprečava propustiti i ovu glazbenu nišu koja bi im pomogla shvatiti da nije sve u estradnom folk-popu, nešto je i u rocku.
Drugim riječima, zanemarite Prijović ako vas živcira i dođite na koncert grupe Kanda, Kodža i Nebojša, jednog od najboljih beogradskih rock bendova u Vintage Industrial Baru 31. siječnja.
Za razliku od veterana beogradskog rocka koji redovito imaju uspjeha u Hrvatskoj, kao i domaći veterani tamo, neki predstavnici srpskog rocka nikada u Hrvatskoj nisu dosegli popularnost koju zaslužuju. Kao što ni mnoga novija rock i pop imena iz Hrvatske nisu uspjela osvojiti Srbiju u kojoj od “naših” i dalje caruju stari estradni prvotimci. Slična je situacija i ovdje i tamo, jer dobra rock i pop glazba uvijek je manje slušana od loših narodnjaka, a upravo su oni zajednički nazivnik opće kulturne apatije masovne publike i tu i tamo.
Problem očito nije u vrsti glazbe, nego godini proizvodnje, jer široka publika voli nostalgične estradne žice koje ju podsjećaju na prošlost više nego sintagmu “vidio sam budućnost rock’n’rolla” čak i kad joj je pred očima i ušima. Sastav Kanda, Kodža i Nebojša među najboljima su već trideset i kusur godina, jer radi se o bendu s desetak albuma od kojih je posljednji “Beton” s kraja 2022. donio jaču prisutnost u Hrvatskoj, ponajviše radi redom pozitivnih recenzija domaće kritike.
Kanda, Kodža i Nebojša u zagrebačkom Vintage Industrial Baru 31. siječnja promoviraju svoj posljednji album i čini se da bi ovo mogla biti prilika u kojoj će “pasti” ograde, kao u slučaju Buč Kesidija, benda koji je već daleko dogurao kod nas s rasprodanim koncertima ili Artan Lili i Repetitora. Dapače, KKN su i videospot pjesme “Tu i tamo, tamo, tamo” snimili u Hrvatskoj u Gonzovoj režiji. Bilo bi prejednostavno sve objasniti riječima pjesme “Muzika, mir i ljubav”, ali kod KKN-a doista je riječ o tipičnom rokerskom svjetonazoru koji se nastavlja na pothvate Ekatarine Velike i sličnih bendova, pogotovo zbog njihove odlične svirke koja povezuje klasik i indie-rock, psihodeliju, grunge i west-coast melodioznost, gitarističke distorzije, wah-wah pedale, poetske tekstove i energiju koju kod nas možete naći, primjerice, u koncertnim nastupima Urbana & 4 ili Majki.
Preciznije, u slično intoniranoj “slobodnoj” i inventivnoj svirci koja kulja iz zvučnika, s tom razlikom da je “piskutavi” vokal Olivera Nektarijevića mjesto na kojem vas KKN može iznervirati, ali bitna je poruka. No dovoljna doza poznate otegnute pjevačke retorike poput Caneta iz Partibrejkersa i to će pretvoriti u prednost, jer Kanda, Kodža i Nebojša doista su superiorna rock-mašina koja melje sve pred sobom.
Imaju čak i pjesmu “Kafane i rokenrol” koja svjedoči da KKN imaju razumijevanja i za drukčiju estetiku, jer ne zaboravimo da je izvorno i rock’n’roll bio narodska glazba. Oliver Nektarijević ovako je objasnio fenomen kafana u rock’n’rollu: “Kafane i rokenrol potpadaju pod spontanologiju više nego pod ideologiju. Mi odemo u Manjež, kafanu koja je sada renovirana, užasne su cene, to nije više ta kafana, ali krajem osamdesetih i početkom devedesetih kad smo mi išli tamo, to je bila kafana koja se raspada i koja je dobra. Puna pijanih konobara u nekim bordo sakoima i leptir mašnama za koje vidiš da su stare 30 godina. (…) Ti se tamo raspištoljiš, ne kao u kafiću gde moraš ne znam šta, ti se ovde totalno raspištoljiš – digneš noge na sto. Mi smo obožavali tu atmosferu. Meni se to urezalo u mozak, ja sam tad imao 15, 16, 17 godina i ceo taj trip sa kafanama i rokenrolom je u stvari neki flešbek. Pre i posle kafane je bio rokenrol, a i u kafani je bio rokenrol. Nije bilo nikakve muzike, nisu konobari to slušali, njih je boleo kurac za rokenrol, ali su imali rokenrol senzibilitet i to je bilo divno. Zbog toga ‘Kafane i rokenrol’”.
Nažalost, kod nas, a i tamo, pune su kafane, ali prazni rock-klubovi u koje ovi koji po društvenim mrežama kukaju da nema dobre rock-glazbe uporno ne dolaze, međutim smeta im disciplina “narodnjačke” publike koja se masovno u sportske dvorane odaziva zovu glazbe koju voli. Razlika koju plaćaju današnji rock-glazbenici, mada i KKN sviraju već 30 godina, odnosi se na indolenciju masovne publike koja je u stanju kukati o nedostatku sadržaja, ali nije spremna otići na uzbudljive koncerte. I tu podjednako stradaju i domaća i inozemna i regionalna rock-imena koja nam dolaze, jer je nekoliko stotina ljudi, ako i toliko, puno je premalo za ono što bi mnogima bila sjajna lektira, prilika za provod i dokaz da žive u sadašnjosti, a ne u dalekoj prošlosti.
Upravo bi, po prirodi posla, hrvatski rock kritičar morao biti najžešćim protivnikom tog egzotičnog istočnog suzvučja. Morao bi biti najžešći, primus inter pares, dušebrižnik.