Osim službene karijere, one utisnute u brazdama službenih izdanja,
svaki izvođač ima i svoj “tajni život” koji nerijetko ostaje u mraku
studija (ili u svijesti onih sretnika koji ga imaju sreću vidjeti
uživo), zaključan od očiju javnosti i pod neslužbenim pečatom “strogo
povjerljivo”. Naravno, to je trenutak kada na scenu stupaju
bootleg-majstori, čija je zadaća pobrinuti se da gladna publika dođe do
zakopanog blaga.
Besplatno
skinite pjesmu Mississippi Boba Dylana
“Tell Tale Signs”, osmo u nizu izdanja “Bootleg Series”, na kojem se
nalaze prethodno neobjavljene Dylanove snimke, u trgovine stiže 7.
listopada.
Na njemu se nalazi 39 Dylanovih pjesama snimljenih između 1989. i
2006., a koje dosad nismo imali prilike čuti.
Večernji list, odnosno prilog Ritam i vecernji.hr od
diskografske korporacije SonyBMG i Menarta dobio je ekskluzivno pravo
ponuditi “Mississippi”, jednu od pjesama s albuma tjedan dana prije
službenog objavljivanja na CD-u. “Mississippi” od danas možete
besplatno skinuti ovdje.
Kao u mnogočemu drugome, Bob Dylan bio je inovator i u popularizaciji
“bootlega”. Doduše, na posredan, “nehotičan” način. Kako je njegovim
ključnim službenim izdanjima označen kraj rocka kao umjetnosti efektnih
singlica i začetak dominacije nove, albumske forme, tako je rasla
potreba za dokumentima koji će - bez službenog odobrenja izvođača i
diskografske kuće - otvoriti vrata usporednim svjetovima sastavljenih
od neobjavljenih dragulja, radnih verzija poznatih pjesama ili
raritetnih koncertnih snimaka, nikad namijenjenih uhu prosječnoga
smrtnika.
Nije čudo da je era bootlega krajem šezdesetih počela baš zbirkom
Dylanovih neobjavljenih snimaka, među kojima su bile neke koje će se
koju godinu kasnije naći na službenom albumu “The Basement Tapes”.
Dvostruki album iz srpnja 1969. bio je upakiran u bijeli karton na
kojemu najprije nije pisalo ništa, a u ponovljenim izdanjima tek “The
Great White Wonder” - jednostavno zato jer su ga obožavatelji tako
nazivali u nedostatku pravog naslova.
Naravno, to je bio samo okidač; u sljedećim godinama i desetljećima,
bootlezi su prerasli u fenomen kojim su dominirali sastavi s najjačim i
najodanijim kultom, poput Zeppelina, Springsteena ili pak Grateful Dead
koji su - odlukom “poglavice” Jerryja Garcije - i sami poticali “tajno”
snimanje i distribuciju vlastitih koncerata.
No Bob Dylan ipak ostaje jedinstven; poznat kao umjetnik koji radi brzo
i uvijek u proširenom obujmu, tijekom duge karijere naslagao je
neobjavljenih zaliha dostatnih za još jedan diskografski vijek. I još
važnije, njegovo se neotkriveno blago, za razliku od onog ostalih
suvremenika, temeljilo više na studijskim negoli na koncertnim
radovima.
A onda se dogodio prijelomni trenutak. U proljeće 1991. Bob je - pod
pritiskom potražnje - dao blagoslov da se nabujala rijeka njegova
neobjavljenog materijala - koja je dotada samo u “rukavcima” inferiorne
tehničke kakvoće - curila prema poklonicima, napokon i službeno usmjeri
prema vojsci poklonika.
Tako smo dobili Dylanovu hvaljenu seriju “službenih bootlega”
koja je startala monumentalnim trostrukim izdanjem “Bootleg Series
Volume 1-3”; pružajući presjek najzanimljivijih neotkrivenih trenutaka
cijele dotadašnje karijere, odmah po objavljivanju album je planuo u
zlatnoj nakladi naznačujući da je Dylanov “bunker” doista vrijedan
svakog pretraživanja.
Potom je 1998. na svjetlo dana izvučen jedan od njegovih najvažnijih
koncertnih nastupa - onaj “elektrizirani” iz svibnja 1966. godine iz
manchesterskog Free Trade Halla, odnosno londonskog Royal Albert Halla,
kako je pogreškom kreatora staroga vinilnog bootlega (koji je crnim
tržištem cirkulirao godinama) napisano na omotu. U petom poglavlju
serije dokumentirani su nastupi s fantastične koncertne turneje Rolling
Thunder Revue iz 1975, šesti je dio osvijetlio nastup u
newyorškom Philharmonic Hallu iz listopada 1964., a sedmo je prikačeno
uz hvaljeni Scorseseov dokumentarac “No Direction Home”
donoseći raritete iz prvog dijela Dylanove živopisne karijere.
Za tjedan dana priča dobiva i osmi nastavak - ali ne bilo kakav.
“Bootleg Series, Vol 8: Tell Tale Signs” podeblja je kolekcija rijetkih
i dobro “skrivenih” radova i koncertnih izvedbi od 1989. do 2006. koja
pokriva njegovo recentno razdoblje, pa su očekivanja javnosti ponovno
opravdano velika.
Uostalom, koga iz milijunske vojske Dylanovih obožavatelja ne zanima
što se sve, osim onoga što već znamo s regularnih izdanja, događalo na
sessionima koji su u društvu “uberproducenta” Daniela Lanoisa izbacili
majstorska djela poput “Oh Mercy” ili “Time Out Of Mind”? Ili,
primjerice, kako zvuči alternativna verzija fantastične “Ain’t
Talkin’”, te koja je geneza nastanka pjesme “Mississippi”, koja je
napokon završila na albumu “Love And Theft”? “Ne govorite mi o
savršenstvu”, rekao je davno Dylan - “još nisam upoznao takvo što”.
Ta će izjava - zabilježena na uvodnim stranicama knjige Clintona
Heylina “Behind Closed Doors”, koja detaljno analizira Dylanovo
“stoljetno” funkcioniranje u studijskom ambijentu - mnogima objasniti
njegovu fanatičnu potrebu da uvijek iznova prepravi, doradi i ponovno
snimi jednu te istu pjesmu, stavljajući je u različite kontekste i
odabirući onaj pravi. No i oni ostali, naoko zaboravljeni
“nusproizvodi”, pospremljeni u ladicu nakon izlaska službene ploče,
nerijetko su krajnje atraktivni.
Srećom, sada su razvrstani i razasuti u seriju Bootleg čija najnovija,
osma epizoda, s razlogom nosi epitet jedne od najzanimljivijih,
osvjetljavajući i nadopunjujući Dylanov kompleksan portret iz posve
neočekivanih kuteva.
Misissippi
“Svaka slika priča svoju priču”, kaže stara izreka (a i naslov albuma Roda Stewarta iz vremena “dok je još nešto vrijedio”). Sa svim velikim pjesmama, a pogotovo onima Boba Dylana, slična je stvar; iza svake, ili barem svake “velike”, krije se posebna storija ispričana i interpretirana na sto načina. Za sve to vrijeme pjesma “Mississippi” kao da je pomalo ostala po strani, i tek će na idućem albumu “Tell Tale Signs” nepravda biti ispravljena uvrštavanjem čak dvije njene neobjavljene verzije - ako se odlučite za trostruku, de luxe varijantu albuma, dobit ćete i treću. Premda su njeni stihovi protkani univerzalnim značenjima - uz Dylanovu tvrdnju da je stihovima želio evocirati osjećaj “heroizma i dostojanstva” - mnogi tvrde da je “Mississippi” izravno nadahnuta kantautorom Jeffom Buckleyjem kojeg je Dylan jako cijenio. Buckleyja je krajem svibnja 1997. progutala istoimena rijeka nedaleko od Memphisa, a Bob je “Mississippi” isprva namjeravao uvrstiti na album “Time Out Of Mind”. No nakon žustrih aranžmanskih nesuglasica s producentom Danielom Lanoisom, stvar je ipak - zajedno s još tri zlosretna “otpatka” - ostavljena na polici, a potom darovana Sheryl Crow koja ju je sljedeće godine snimila za svoj treći album “The Globe Sessions”. Njezina se verzija odlikuje svojevrsnim country-pop/rock seksepilom koji ni izdaleka nije mogao naslutiti ugođaj originala, a kada je Dylanova (iznova snimljena varijanta) iskrsnula na albumu “Love And Theft”, nepažljivi slušatelj mogao je dobiti dojam da je riječ o dvije različite pjesme. No, to je Dylan - čovjek koji sve oko sebe, pa i vlastite pjesme, doživljava u neprestanom kreativnom pokretu; svojevrsna geneza nastanka teme “Mississippi”, oslikana na izdanju “Tell Tale Signs”, dovoljno svjedoči o tome.
