Ne zabrinjava me previše što ljudi očekuju od mene. Ja činim Božje djelo. To je sve što znam", priopćio je Bob Dylan novinaru magazina People prije otprilike tri i pol desetljeća.
No poput većine stvari koje je izrekao tijekom svoje beskrajno duge karijere, i ozbiljnost te izjave valja uzeti s dozom opreza; slavni je kantautor uvijek naoružan smislom za sve vrste crnohumornih subverzija. I to je vjerojatno jedan od mnogo naoko sitnih razloga zbog kojih nikada nije dopustio da ga privatne i profesionalne okolnosti, ma kako nepovoljne znale biti, pretvore u vlastitu karikaturu. Potkraj svibnja proslavio je 69. rođendan, a njegova "beskrajna turneja" (Never Ending Tour), započeta koncem osamdesetih u sklopu koje godišnje odsvira stotinjak koncerata, dovodi ga ponovno pred hrvatske fanove. Nakon festivalskih varaždinskih uvjeta, ovaj put u ponešto intimniji solistički ambijent zagrebačke Šalate. Oko pet tisuća posjetitelja svjedočit će trenutačnoj formi čovjeka kojemu je nepredvidljivost jedina konstanta.
Protestni folk
Naime, ako se netko od "starih rokera" nalazi u stalnom, doslovnom i metaforičkom, kreativnom kretanju, onda je to ponajviše on – možda jedini istinski genij unutar formata popularne glazbe. Od 1961., kada je jednog snježnog siječanjskog dana napustio rodnu Minnesotu i osvanuo na klupskoj folk sceni newyorškog Greenwich Villagea, preko epohalnih ostvarenja iz te i sljedeće dekade i neslavnog ponora tijekom 80-ih, pa sve do biografskog filma "I'm Not There" (u kojemu njegov lik tumači ne jedan nego šest glumaca), Dylanov je spirit bio i ostao neuhvatljiv. Lani je najprije isporučio bestseler "Together Through Life", a potom – u ranu jesen – čudnovati božićni album "Christmas At Heart" koji je zvučao toliko zbunjujuće da nitko zapravo ne zna je li to bila neka od njegovih šala.
Glas mu danas zvuči napuklo i gotovo poput graktanja dok reinterpretira davno napisane klasike, ali samo se neupućeni mogu čuditi takvoj revizionističkoj i naoko nemarnoj vrsti odnosa prema vlastitu opusu. O značenju toga opusa napisane su tone knjiga, no Dylanove pjesme prije svega pripadaju "realnom životu" iz kojega su uostalom i iznicale. Stoga šetnja krajolicima njegova monumentalnog premda nesavršenog djela nije ništa drugo nego uznemirujuća šetnja američkim korijenskim glazbenim rukavcima koji su tek u njegovim rukama eksplodirali u svom univerzalnom i svjetskom značenju. Folk ili protestni folk, kako su taj maglovito definirani (i društveno angažirani) žanr znali nazivati 60-ih, Dylan je ubrzo zamijenio mnogo osobnijim autorskim pristupom koji je iznjedrio ploče inficirane countryjem, rhythm and bluesom i rockom – ukratko, poetičnom mješavinom svega onoga što se danas kolokvijalno naziva americanom... Njegovi ključni radovi utjecali su na doslovce sve generacije kantautora raznih profila – od Hendrixa i Bryana Ferryja (koji mu je napokon skinuo kapu na projektu Dylanesque), do današnjih akustičara koji bi mu mogli biti unuci, a napajaju se pjesmama s albuma poput Highway 61, Blonde On Blonde ili pak Blood On The Tracks i Desire; potonja dva posebno su potresno autobiografsko svjedočanstvo o raspadu braka sa Sarom Dylan.
Fascinira širok vremenski raspon unutar kojega je Dylanova muza radila tijekom gotovo pola stoljeća nezaustavljive putanje. Zahvaljujući tome, recentna ostvarenja jedva da su išta manje relevantna. Primjerice, četiri godine star studijski album Modern Times jednaku je popularnost ostvario kod kritike i publike koja ga je masovnim odazivom ubacila na čelne pozicije top lista, ravno u društvo Christine Aguilere i Justina Timberlakea.
To je tek jedan od vitalnih znakova renesanse započete s briljantnim Time Out Of Mind, nakon kojega su Dylana počeli prepoznavati još noviji uzrasti rock fanova – premda se, da ironija bude potpuna, iskusni veteran u to vrijeme počeo vraćati "starinskom" bluesu, rockabillyju, western swingu i baladama iz doba Velike depresije. Dobio je sva priznanja i nagrade koje se mogu dobiti, početkom novog milenija zaradio je Oscara za izvrsnu stvar "Things Have Changed" skladanu za film "Zlatni dečki" (Wonder Boys), a zadnje je desetljeće zanimanje za njegov lik i djelo poraslo djelomice zahvaljujući i povremenim "incidentnim" događajima; ovogodišnja zabrana nastupa u Kini – čije službene vlasti Dylanovu pojavu očito i danas smatraju opakom prijetnjom društvu – nesumnjivo mu više koriste nego štete. Spomenemo li popularan dokumentarac Martina Scorsesea "No Direction Home", kao i autobiografsko štivo "Kronike", svatko može dobiti potpuniju sliku o njegovoj obnovljenoj popularnosti.
Bježi iz srednje struje
No svemu unatoč, ostaje dojam da se Dylan najmanje ugodno osjeća kada ga pokušavaju "ugurati" u srednju struju. Intervjue uskraćuje gotovo svima, no u nedavnom razgovoru sa starim znancem, američkim kritičarskim veteranom Billom Flanaganom, otvoreno je ponovio da se kloni mainstreama, a na potpitanje kako objašnjava da je prodao više od sto milijuna ploča, lakonski odgovara: "To je i za mene misterij."
Misterij ili ne, ostaje činjenica da njegov idealni ambijent nije studio, već pozornica gdje do punog izražaja dolazi njegova vječna sklonost improviziranju. "Daltrey, Townshend, McCartney, The Beach Boys, Elton, Billy Joel. Oni snimaju savršene ploče, pa ih zato i uživo moraju svirati savršeno – točno onako kako ih ljudi pamte. Moje ploče nikada nisu zvučale perfektno i stoga ih je besmisleno duplicirati na stageu", objasnio je u spomenutom intervjuu, nehotice potvrđujući ključni razlog neprestanog mijenjanja svojih koncertnih navika, set-lista, i načina na koji udahnjuje novi život općepoznatim zgodicima.
Kada je davnoga ljeta 1965. objavio nesagledivo bitan singl, šestominutnu "Like A Rolling Stone", tada mladi Bruce Springsteen, čuvši je prvi put, mogao je samo ustvrditi: "Onaj početni udarac bubnja zvučao je kao da netko nogom otvara vrata vašeg uma." Dylan je i prije, a osobito poslije toga, otvorio mnoga vrata sebi i svojoj publici, izmijenivši lice pop glazbe i popularne kulture općenito, te inicirao veliki kulturološki prasak nakon kojega više ništa više nije bilo isto. Protestni pjevač folka koji je izdao folk ideale, električni blues-roker, preobraćeni kršćanin, nesavršeni genij i vječni nomad u potrazi za samim sobom – Bob Dylan je sve to, ali i još tisuću drugih stvari koje publika, stara i nova, tek treba otkriti. Svježa prilika za onu zagrebačku upravo je stigla i ne bi je trebalo propustiti.
To je Dylan, skroz! :) Bilo mi je SUPER na koncertu!