Jako volim djela Davida Grossmana, i baš sam se u tjednu u kojem je obilježen Dan žrtava holokausta vratila jednom njegovom velebnom romanu “Vidi pod: ljubav” (urednik Roman Simić, prijevod: Marko Gregorić i Alma Milat). Objavio ga je Profil (sad već daleke) 2012. godine, a ja sam ga ‘friškog’, nakon pročitanog prvog dijela, odložila na policu.
Nakon priče o Momiku jednostavno nisam mogla dalje, jer riječ je o malenom dječaku koji ne razumije što se to dogodilo u ‘Odnjezemlju’, kakvi to krici odjekuju noću stanom u Izraelu, kakvi to čudni ljudi sjede na klupi uz njegova djeda kojeg su doveli iz bolnice... Slušajući tek djeliće razgovora odraslih, a oboružan nevjerojatnom maštom u kojoj ima mjesta i za superjunake i za šerife, on u podrumu svoje kuće pokušava (od mačića i ptičica slomljenih krila, paukova...) uzgojiti ‘nacističku zvijer’. I pobijediti je, naravno.
Sada sam nakon Momika stigla do kraja ovog teškog romana u kojem Grossman postavlja pitanja na koja nikada nećemo znati odgovore: kako su ljudi preživjeli koncentracijske logore, kako su nastavili živjeti nakon njih i kako su smogli snage da imaju djecu. I ostali junaci romana fascinantni su baš kao i Momik: tu je More, kao dio jedne ljubavne priče, zapovjednik koncentracijskog logora i židovski pisac koji je u mladosti pisao pustolovne priče za mlade o družini junaka nazvanoj Djeca srca...
Stil i struktura romana traže posvećenog čitatelja, a donose promišljanje o samoj biti ljudskosti. Tako će jedan od junaka nacistima zamjeriti najveći grijeh, i to uz rečenicu: “Bog je čovjeka izgnao iz raja, ali vi ste ga potjerali iz pakla”. Učinili su to oduzevši ljudima iluziju pakla, jer ništa što je kroz stoljeća mogla izmisliti ljudska mašta jednostavno nije moglo doseći do sfera tih užasa.
Junaci ove knjige, čak i zapovjednik logora, zapravo su dokaz koliko je ljudima potrebna ta iluzija, ne zato što uz nju vjeruju u kazne za najgore grijehe, već zato što uz iluziju pakla ide i nada.
A kako nas povijest, pa i ona najcrnja, uči, čovjek može živjeti bez svega, ali ne i bez nade.
Molim vas, proučite si malo bolje povijest ljudskog roda, pa ćete vidjeti da su holokausti konstanta, a razdoblja mira i sreće mogu se nabrojati na prste. Patetični ste.