Nakon desetogodišnje stanke, Nada Gašić objavila je treći roman “Devet života gospođe Adele” s privlačnim podnaslovom “Proljeće u Zagrebu 2020.” Riječ je o aktualnom romanu koji se referira i na zagrebački potres, baš kao i na koronsku pandemiju.
Uostalom, na početku romana nalazi se i bajkovito-poučna pričica o kineskom gradu Wuhanu i prodavačici na tamošnjoj tržnici, gospođi Wei kao prvoj oboljeloj od opasne virusne bolesti, a onda i još bajkovitija priča o zagrebačkom potresu koji se, eto, probudio iz zimskog sna baš 22. ožujka 2020., potaknut i svojevrsnim pripetavanjem s gospođom (ili gospođicom) koronom. I jedna i druga pošast itekako su utjecale na umirovljenički život gospođe Adele Premec, Zagrepčanke koja živi u Bauerovoj ulici (istoj onoj u kojoj je dom našla i bivša predsjednica Republike) i koja je zbog lockdowna morala odgoditi proslavu 80. rođendana.
A rođena je na isti dan kao i Ivan Goran Kovačić. Adela Premec imala je dva braka i “dvostruka” je udovica. Ima sto kvadrata stana u centru Zagreba, grobnicu u arkadama na Mirogoju, vikendicu u Crikvenici i popriličnu ušteđevinu. Ne znamo što je (i je li uopće) u životu radila. Djece nije imala. Ali tu su nećaci, od kojih najčešće komunicira s nećakinjom Vesnom i nećakom Tomicom, potencijalnim nasljednicima vrijedne Adeline imovine koji zbog nasljeđa trpe njezine ispade i povremene egoistične eskapade. Ali i sami su egoisti u onoj mjeri u kojoj je to i uobičajeno i društveno prihvatljivo, barem u zajednici kakva je ova hrvatska.
Usto, Adela Premec prilično je velik materijalist, starica koja stalno jamra o neimaštini i financijskim minusima, iako je više nego solidno situirana. Ali to je bolest od koje boluje lijepi broj Hrvatica i Hrvata, gotovo nacionalni sport u kojem smo među najboljima na svijetu. Adela Premec nema težih kroničnih oboljenja, ali ima 80 godina sa svim mogućim ograničenjima koje te godine donose.
Pije stalne lijekove, ovisna je o vremenskim mijenama, gađa mačke starim krumpirima, mrzi bicikliste koji neoprezno i bezobzirno jure zagrebačkim pločnicima, tu i tamo popije malo prvorazrednog konjaka iz kristalne čaše i stalno mijenja oporuku, iako po prirodi nije prevrtljiva. Njezinu uhodanu i zapravo depresivnu kolotečinu (u kojoj ipak nalazi sigurnost) prekidaju dvije nesreće. Potres (koji je prespavala jer je zbog usamljenog rođendana popila previše konjaka pa je nije moglo probuditi ranojutarnje nedjeljno drmanje) i korona. Njezin stan u potresu uopće nije stradao, iako će ona tražiti pomoć od gradonačelnika Bandića.
A od korone se štiti neulaženjem u lift, izbjegavanjem društva (koje je ionako svedeno na dvije stalne prijateljice od kojih jedna naprasno umire od moždanog udara) i upornim nošenjem maske i rukavica. Nada Gašić strpljivo nam, nekada i uz malo podsmijeha i na distanci, opisuje Adeline dnevne rituale, tokove svijesti, ljutnje na “nezahvalne” nećake, stalne strahove, fizičke nemogućnosti, sukobe s okolinom, iznenadne euforije i ne baš tako rijetke bljeskove demencije. Pred nama se tiho i nezamjetno odvija jedan ni po čemu poseban ljudski život koji pomalo dogorijeva i svjesno ide svome kraju. “Devet života gospođe Adele” roman je o starosti i o elementarnoj ljudskoj usamljenosti koja postoji u bezbrojnim, ne samo zagrebačkim stanovima i staništima.
Adela Premec lice je naše sadašnjosti i budućnosti. Osoba okrenuta samo sebi. Samoj sebi najvažnija. Udaljena od svake empatije koja nije usmjerena prema vlastitoj sudbini. Kao da živi u gradu koji ima samo jednog stanovnika, Adelu Premec. Netko će takvu Adelu zamrziti i bit će mu krajnje nesimpatična. A netko će je iskreno žaliti jer shvaća dubinu nemoći pred prirodnim ograničenostima tijela, a onda i duha koju donosi samotnjački život u četiri zida. Ako je nekoga istinski bliskog Adeli i bilo u njezinu prijašnjem životu, taj više nije tu, čak ni u mislima. Život je postao tek krhotina, odbljesak stvarnog života i nagovještaj vječne tame i tišine.
