Od Sahare do Bajkala, od Murmanska do Omana, više od 100.000 prijeđenih kilometara preko više od 40 zemalja.
Sve je to riječju i fotografijom opisano u motoputopisu Borisa Rukavine “Euroazijske priče i jedna afrička” predstavljenome u Zagrebu, a čiji je predgovor napisao Stipe Božić.
– Riječ je o dva toma. Napisano je oko 750 stranica pa nisam želio da ljudi nose “telefonski imenik” okolo. Nemam sedam tomova kao Dostojevski, ali ni dva nisu malo za prvijenac – našalio se autor koji je sve opisano u knjizi proputovao na motoru sa suprugom Ksenijom koja je autorica fotografija.
– Tu je riječ o nekoliko putovanja, uglavnom od 2011. do 2017. Jedna je afrička priča iz Maroka, a u ostalome je riječ o putovanju od Maroka, zapadne Sahare, do Bajkalskog jezera pa od Murmanska na sjeveru Rusije i sve do jemenske granice. U knjizi je više od 1000 fotografija i više od 650 kartica teksta. Mnogi koji su knjigu čitali, a čitali su je ne samo prijatelji već i relevantni ljudi čije mišljenje cijenim, smatraju da je tekst vrlo dobar. Uvijek sam ga pisao u pravilu taj dan kad se dogodio. Naime, dogodi se tisuću stvari i ako odmah ne zapišem, sutra više ne pamtim. Imam dosta godina, 58-godišnjak sam – smije se po profesiji diplomirani ekonomist.
Kaže, supruga voli putovati, a voli i njega pa se već 30 i kusur godina vozaju okolo i lijepo im je. Na proputovanjima nisu nikad bili u životnim opasnostima osim kada se Boris razbolio u Dubaiju, a bolest nije prepoznata na vrijeme pa je završio u bolnici na intenzivnoj njezi jer se razvila sepsa. Kad ga pitamo o avanturama, kaže:
– Najzanimljivije mi je bilo putovanje po središnjoj Aziji jer smo prvi put išli u Iran, uspjeli ući u Turkmenistan koji ljudi zovu Sjevernom Korejom Azije, prošli smo Uzbekistan, Kirgistan... Od svih zemalja najpozitivniji utisak ostavio je Iran zbog divnih ljudi i gostoljubivosti. Toliko prijateljstva nigdje nismo osjetili. Blizu su im Rusi i Rusija. Predivna zemlja fantastičnih ljudi. Bili smo na četiri putovanja u Rusiji, u 50 njihovih jako velikih, a nama slabo poznatih gradova i prošli 30.000 km po toj zemlji i primijetili da u Rusiji nema prosjaka i beskućnika. Rekao bih da je to socijalno uređeno društvo koje brine o svojim najslabijima.
