Bruno Mičetić jedan je od najzaposlenijih domaćih gitarista koji se kreće različitim glazbenim terenima. Možda je to prednost, a možda prokletstvo, jer Mičetić jednako dobro funkcionira u bendovskom rock-okružju, gitarističkom istraživanju Bachove glazbe, na jazz-albumima ili u samostalnim projektima poput novog albuma "Sonosphere" (Guitars' Dialogue).
Budući da je s Kvarnera, moglo bi se reći da je nakon Elvisa Stanića vjerojatno tehnički najosposobljeniji gitarist za različite izlete u istraživanje zvuka, među kojima "Sonosfera" predstavlja omiljenu situaciju nekog gitarista. Sam sa sobom i gitarama Mičetić se zatvorio u tonski studio i snimio sedam skladbi koje će promovirati na koncertu u dvorani Vatroslav Lisinski 24. studenog.
Akustični pasaži s bogatim zavjesama zvuka svjedoče o vrhunskom gitaristu koji sve detalje instrumenta ima u malom prstu. Kad se uključi i "elektrika", tj. električna gitara, dobivate amalgam pirotehnike, ali s mjerom i ukusom. Mičetić iza sebe ima puno toga i zna kako koristiti gitaru da vam ne "prokrvare uši". Teme na "Sonosferi" svjedoče o uživanju u istraživanju instrumenta na način kako su to nekada radili John McLaughlin ili Tommy Emmanuel, a obojica su bili česti gosti domaćih pozornica. Nekima će se u skladbama poput "Tree of Souls" učiniti da čuju utjecaje Jimmyja Pagea u pastoralnim dionicama tema poput "Bron-Yr-Aur" s albuma "Physical Graffiti" Led Zeppelina ili s njihovog trećeg albuma inspiriranog akustičnom i folk-glazbom Walesa i Engleske.
Dakako, i Vlatko Stefanovski je (pretpostavljam) jedan od onih čije instrumentalističko umijeće Mičetić poznaje do u detalje, pogotovo duete s Miroslavom Tadićem (završna "The Mountain Song" kao da korijene vuče od "Uspavanke za Radmilu M"). Budući da Mičetić nije "samo" gitarist nego i autor pjesama, doza sviračke funkcionalnosti i melodijske jasnoće pokazuje artikulaciju koju ne posjeduju instrumentalisti skloni brzopoteznom fasciniranju publike.
