Mladi filmski autori Sara Hribar (23) i Ivan Livaković (27) među glavnim su favoritima 18. Dana hrvatskog filma koji počinju večeras u zagrebačkom Studentskom centru.
Nije ih najtočnije nazivati iznenađenjem jer su oboje već privukli pozornost svojim ranijim filmovima, ali najnoviji radovi Hribarove “Libertango” i “Ta tvoja ruka mala” te Livakovićevi “Pink Express” i “Igra tucanja” potvrđuju sve dobro što je o njima prethodno napisano i izrečeno.
Problem s generalijama
Osim što su među najzanimljivijim autorima DHF-a, oboje su djeca slavnih roditelja (Sarin je otac redatelj Hrvoje Hribar, a Ivanova je majka glumica Nada Gačešić-Livaković), a filmovi im se bave gej-temama.
- “Libertango” je neka vrsta filmskog nastavka “Pusti me da spavam” – kaže Sara Hribar. - Na oba filma radili su isti glumci, pa smo htjeli radikalno zaokrenuti " klasične" muško- ženske odnose iz prvog filma i tu se kao motiv pojavila i žensko- ženska ljubav. Ironično, tražeći suprotnost, zapravo smo otkrili da se radi o istom odnosu.
- Tema „Pink Expressa“ ocrtava moj širi interes za probleme koji nastaju pri korištenju generalija poput „žene su“, „muškarci su“, „homoseksualci su“, „Hrvati, Srbi su“... – kaže Livaković. - Uopćavanja lako mogu pervertirati, isto što se može dogoditi i sa stavom da su sve kategorije nužno loše. A homoseksualci kao kategorija su u Hrvatskoj građani drugog reda.
Odgovorno s tehničkom agresijom
Nasuprot mnogim dodirnim točakama, stilovi ove dvoje autora potpuno su različiti; Sara Hribar je puno smirenija redateljica od ekstravagantnog Livakovića koji je sklon agresivnim tehničkim rješenjima, ali njih dosad pametno koristi kao izražajna sredstva, a ne kao dijete koje je dobilo u ruku novu igračku. No, kao takav on je u riskantnijem položaju od svoje kolegice.
- Naglasio bih da je to moj trenutni stil, koji se još razvija– kaže Livaković. - Naravno da sam svjestan da tehnikalije mogu preći u iživljavanje. Ono što mi je interesantnije stvaranje klime u kojoj će se prakticirati pluralitet kreativnog izričaja, a ne klonirani sistem, po kojem postoji samo jedan način pripovijedanja i samo neke teme kojima se smijemo baviti.
Najvažnije diplomirati
Livaković je već ove godine prijavio na natječaj dugometražni projekt, a Sara Hribar još uvijek razmišlja primarno o svršetku Akademije dramske umjetnosti.
A što kažu roditelji? Hrvoje Hribar misli da je ideja njegove kćeri da se bavi režijom „temeljno zastrašujuća“ jer se radi o besperspektivnom poslu, ali je u njezinim planovima podržava, dok je Nadi –Gačešić-Livaković lakše što sin nije izabrao glumu jer nju smatra još nesigurnijom profesijom od režije. Ivan je majci već poručio da će na ulogu u njegovu filmu – još pričekati.
Čim čujem da se netko bavi \"gej temama\" digne mi se kosa na glavi ! Uopće nisam isključiv, barem tako mislim, i smatram seksualno opredjeljenje osobnom stvari pojedinca. Međutim stvaranje nekakvih \"gej tema\", \" gej festivala\", \"gej kulture\" ... mi je notorna glupost. Kao da su oni neka neljudska, vanzemaljska bića, koja imaju neke svoje kulture i svjetove. Riječ je o - LJUDIMA ! Pa i teme koje se dotiču tih ljudi mogu biti samo - ljudske. Forsiranje na nečemu što apriori želi imati bilo kakav \"osobit\" predznak, posebice ako je to još i seksualni afinitet, i činiti ga inferiornim onom opće LJUDSKOM, koji je temelj kulture i umjetnosti uopće, čini mi se isforsiranom pozom.