Iznimno ime i iznimna figura u hrvatskoj suvremenoj skulpturi – Ratko Petrić bio je kipar, grafički dizajner, karikaturist. Pokretač novih inicijativa poput Salona mladih, autor parkova skulptura, od kojih je najpoznatiji Aleja skulptura na Savskom nasipu – čiji je autor koncepta 1985., u vrijeme kada je planirao i avangardni projekt Muzeja moderne umjetnosti položenog preko Save.
Rođen u Zadru 1941., otišao je prerano, 2010., i ostavio vrlo velik, kompleksan i intrigantan opus. Čvrsto je živio u sadašnjosti, rad mu je kritički orijentiran prema društvenim pojavama i čak je utopistički vjerovao da umjetnost može promijeniti svijet. Povezivao je estetiku ružnog s duhovitošću i elementima pop-kulture, stvarajući djela koja ne teže dopadljivosti, već shvaćanju svijeta oko sebe i stvaranju podloge za bolji svijet. Često je govorio “što sažetije, to izravnije”, a njegov odnos prema svijetu i životu karakterizirala je sintagma “baciti istinu u lice pa tko preživi, pričat će”. Zato je tako, “Baciti istinu u lice!”, naslovljena i Petrićeva velika retrospektivna izložba koja se 30. ožujka otvara u MSU, a nudi pregled gotovo 300 radova, skulptura, dokumentacije, crteža, grafika, primjeraka grafičkog dizajna, karikatura, dizajna plakata, većina čega je dopremljena iz umjetnikova atelijera iz Zadra.
Govorio je: “Kao kipar želim da moje djelo živi među ljudima umjesto u izolaciji atelijera. Noviji gradski ambijenti postaju okrutno bezlični, stil života posao – spavanje. Društvo bi trebalo‚ iskoristiti svoje umjetnike – inače se može dogoditi da izumru kao dinosauri!” Za života je zato i planirao park vlastitih skulptura u Zadru, na Belafuži, pa možda ova izložba ubrza proces otvaranja tog parka za javnost.
Valja napomenuti da je Petrić autor i 49 javnih skulptura i deset spomenika, gotovo nevjerojatno za jedan opus. Samo u Zagrebu njegove su “Kapi” na Savskom napisu, “Charlie Chaplin” u blizini kina Tuškanac, “Stablo” postavljeno 1982. u Velikoj Gorici, srušeno 1993. te postavljeno u parku ŠRC-a Mladost 1995....
– Kad stavite taj opus na okup, nevjerojatno je da je to sve uspjela realizirati jedna osoba, posebice ako znate da je sve nastalo u prilično teškim životnim uvjetima koji su ga pratili od djetinjstva. Naime, još kao gimnazijalca u Zadru privukle su ga ljepote zadarske antikne baštine, o čemu piše i u svojim tekstovima, ali s druge strane teški životni uvjeti (s nepunih godinu dana ostao je bez oca) senzibilizirali su ga na borbu za društvenom pravdom. To spominjem jer u pitanju je njegovo formativno razdoblje koje ga kasnije i ocrtava. Već tada puno slika, a dolaskom u Zagreb 1962. na studij kiparstva na ALU počinje objavljivati karikature i razvijati svoj multidisciplinarni pristup umjetnosti – objašnjava Nataša Ivančević, autorica izložbe. Profesor na ALU bio mu je Vanja Radauš, u dijelu svojeg ciklusa veoma posvećen socijalnoj tematici što je također utjecalo na mladog Petrića. Iako, vrlo brzo on se odvaja od svih uzora, nastanjuje se u podrumskom prostoru bivšeg studentskog doma na Trgu žrtava fašizma, udružuje se sa skupinom umjetnika i osnivaju radikalnu grupu Biafra.
– Odakle naziv Biafra? Pa u to vrijeme tragično je i snažno odjeknula priča o pogibiji velikog broja stanovnika u borbi za neovisnost u toj nigerijskoj pokrajini i o djeci koja tamo umiru od gladi. Umjetnici su tim nazivom željeli podcrtati revolt protiv takve društvene i političke nepravde. Izražavali su se suvremenom, ekspresivnom i doslovnom figuralikom kojom su željeli izazvati šok, zazor i reakciju promatrača, dublju svijest i promišljanje o životu. Bilo im je teško u sukobu s institucionalnom sferom koja ih nije priznavala pa su dvije godine, do 1971., izlagali u tom neadekvatnom prostoru, a potom su se bili prisiljeni iseliti. Petrić je na sreću ili nesreću dobio atelijer u Jakovlju koji je bio u derutnom stanju, prokišnjavao je, zadesio ga je i požar, pa se zapravo stalno morao boriti kako bi se tamo moglo živjeti i raditi na dostojanstven način – govori Ivančević.
Ipak, sve te nedostatke znao je pretočiti u kreativan izraz, bili su mu izvor inspiracije i poticaj. Prvi veliki njegov ciklus je “Orator”, u kojem koristeći poliester, koji će mu postati primarni materijal kiparskog izraza, stvara velike lako prenosive figure kojima je uspijevao dobiti efekt potrošnosti, konzumerizma, kako ju je on nazivao – “plastičnu nadrealnost”.
Slijedi ciklus “Pečat” – pečat kao simbol birokratiziranog sustava, simbol svijeta koji pritišće običnog čovjeka. Potom “Poklonstvo boga Erosa”, u kojem tematizira zloporabu ženskog tijela, a u ciklusu “Leterman” spaja grafički dizajn, crtež i skulpturu prekrivenu slovima, što je reakcija na svijet vizualne kulture kojim dominiraju često zaglušujuće poruke.
Manje je poznato da je 1968. imao izložbu karikatura posvećenu sovjetskoj okupaciji Čehoslovačke, za što je u tadašnjem političkom sustavu trebalo imati hrabrosti. Godine 1979. boravio je dva semestra u Americi i predavao na fakultetu, a 1984. stvara ciklus inspiriran djelima Kafke i Orwella, kojima je anticipirao i neka današnja bigbrotherovska zbivanja s kamerama koje nas svugdje prate. Usporedio je 1984. s 1948. godinom i u totalitarnom Staljinovu režimu pronašao elemente koje je Orwell opisao još za rata. Puno je kod njega intermedijalnosti i preplitanja.
– Godine 1991. snažno su ga potresla ratna zbivanja i uništavanje spomenika pa stvara ciklus “Oči istine”. Poslije, 1998., stiže i ciklus “Kipleraj”, naslov naravno aludira na kupleraj u politici, koristeći u njemu za sve radove prefiks “CRO” kojim se ismijava lažnom patriotizmu – kaže Ivančević pa nastavlja:
– Jednom riječju, u svojem je radu moralnu ružnoću čovjeka prevodio u vizualnu ružnoću do osjeta gađenja, a ono što je bilo imanentno poliesteru u kojem je stvarao, a što tada nije bilo poznato, je toksičnost tog materijala. Dakle, radio je s materijalom koji ga je paralelno i trovao i zapravo ga ubijao. Obolio je od karcinoma štitnjače, koji je 1985. i operirao, i tu kreću zdravstveni problemi koji će završiti preranom smrću. Međutim, njega bolest nije zaustavljala, još agilnije i tvrdoglavije stvara, izražava misli i ideje, polemizira i objavljuje tekstove. Stvara ciklus “Crno jaje”, u kojem prikazuje jaje koje poput prijetnje, poput straha pritišće ljudsku glavu i čovjeka lagano uništava.
Posljednji Petrićev ciklus je “Izložba”, prikazan 2007., u kojem kritizira stanje u hrvatskoj umjetnosti rekreirajući scene s otvorenja izložbe kroz lik malog, srednjeg i velikog umjetnika na olimpijskom tronu. Time ismijava nepoznat način proglašavanja nekog umjetnika velikim, a nekoga malim.
Petrićevu izložbu prati i raskošan katalog, a nakon Zagreba ona se u rujnu seli u Narodni muzej u umjetnikovu rodnom Zadru.
