Hrvatska ima novo kazalište. Već to je ogroman razlog za slavlje. Bjelovar je dobio prvu profesionalnu predstavu nakon pune 62 godine. Taj je grad tako u 21. stoljeću zaokružio svoje gradsko postojanje i time može biti putokaz mnogim drugim hrvatskim sredinama. Bjelovarčani su u subotu navečer bili i te kako uzbuđeni, počevši od gradonačelnika Darija Hrebaka, preko Denisa Hladiša, ravnatelja Kulturnog i multimedijskog centra Bjelovar u sklopu kojeg djeluje nova Gradska kazališna kuća Bjelovar, koja se nalazi u najstrožem centru grada, pa sve do okupljene publike, ali i onih koji su tek automobilom prošli ulicom i trubom pozdravljali okupljene. Bila je to doista subotnja večer za slavlje, a svečarskom raspoloženju je pridonio i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, koji je novo hrvatsko kazalište otvorio u svom rodnom gradu.
Naravno, publika se za ovu prigodu okupila iz cijele zemlje, a samo je iz Zagreba stigao pun autobus kazališnih ljudi. Ipak sve bi to bilo slavlje i protokol da nije bilo predstave i predanog rada svih koji su se okupili na projektu. Ta kreativnost i taj rad zalog su života novog kazališta, ali i nove predstave. „Čarugi“ Ivana Kušana, koju je režirao Ivica Buljan, lako je predvidjeti dug život u matičnom kazalištu, te još lakše poželjeti da gostujući proputuje cijelu zemlju. Novo se kazalište 'začelo' kada je gradonačelnik Hrebak sa svojim kulturnjacima pozvao Dubravku Vrgoč, bivšu intendanticu HNK Zagreb i izabranu intendanticu HNK Rijeka, da im pomogne u tom naoko ludom pothvatu pokretanja novog kazališta. Ona je u svojstvu kreativne producentice predstave okupila ekipu i „Čarugu“ stavila u sigurne ruke svog dugogodišnjeg suradnika redatelja Ivice Buljana.
On „Čarugu“ čita kao punokrvnu komediju, ali ju istovremeno otvara novim generacijama kazališnih gledatelja, kojima je slavonski Robin Hood gotovo kao jedan od likova iz Alana Forda, uzbudljiv, nepredvidljiv, zamalo kao likovi koji svakodnevno iskaču s ekrana njihovih pametnih telefona. No, nema razloga za brigu, ovo je predstava u kojoj podjednako uživaju petnaestogodišnjaci, kao i vrlo odrasla (i kazališno upućena) publika. Buljan u središte svog interesa stavlja Ankicu, tu žderačicu muškaraca i vrhunsku manipulatoricu, te oko nje gradi okvir muških likova, među kojima je sluškinja Tonka unaprijed osuđena na status gubitnice.
Taj redateljski odabir precizno slijedi cijeli autorski tim; kostimi Ane Savić Gecan na savršeni način rješavaju satirični odmah, ali i bezvremenski okvir, u kojeg redatelj diskretno stavlja sve likove, prostor kojeg su oblikovali sonda24 i Toni Soprano Meneglejte 'razvodi' priču po cijelom kazalištu, dok joj mnogobrojne slojeve dodaje odlična glazba Drage Mlinarca.
Kao i uvijek Buljan je nenadmašan u izboru svojih glumaca. Diva predstave je Nina Violić, koje ovdje dokazuje da i komika ima svoju nadssve privlačnu, erotičnu stranu. Upravo to spada među najteže glumačke zadatke, jer biti erotizirana, ali i diskretno komična u isto vrijeme je glumački zadatak koji opasno balansira po tankom rubu upadanja u karikaturu. Naravno, ne treba ni reći: Nini Violić se to ne događa doslovno ni u jednoj jedinoj sekundi. Čarugu glumi (rođeni Bjelovarčanin) Bojan Navojec, izuzetno raspoložen u liku slabovidnog, šeprtljavog razbojnika koji možda ne ubija savršeno, ali savršeno gradi mit o ubojstvima koje je počinio. Frano Mašković kao Zeljić ovdje ne drži samo lekciju iz glume, već i lekciju savladavanja govora koji zahtijeva njegov lik, uz Sretena Mokrovića kao Ardonjaka i Vedrana Živolića kao Giljetića čini iskusni srednji dio glumačke piramide kojoj temelj tvore mladi glumci koji su se ovdje posebno istaknuli. Doslovno su zabljesnuli Ivan Čuić u ulozi Žažića, kao i Ružica Maurus kao Tonka, ujedno i savršen glas za otpjevati one Mlinarčeve pjesme koje su utemeljene na etno zvuku, a uz bok im stoje Pavle Vrkljan i Pavle Matuško.
I nakon svega jedina preporuka koju treba poslati Gradskoj kazališnoj kući Bjelovar, ali i ekipi „Čaruge“, jest upozorenje kako se teatar nalazi u sjajno obnovljenoj i uređenoj zgradi bivše sinagoge, ali kako je to istovremeno i zgrada vrlo upitne akustike, koja doslovno guši glasove glumaca. Trebalo bi stoga razmisliti (i uložiti novac) u ozvučenje koje će riješiti taj problem.
