Valjda vam se nešto stvarno opako mora dogoditi da biste mogli predano i s užitkom svirati blues. Prije točno deset godina Chris Rea jedva je preživio tešku upalu gušterače, a nakon oporavka britanski veteran osim bluesa jedva da izvodi išta drugo. I izvodi ga dobro, iako ne i spektakularno. Kombinacija sve hrapavijeg vokala i ukusno odsviranih instrumentalnih dionica na albumu "Santo Spirito" rezultirala je s nekoliko odskliznuća u kič, i to zbog neobjašnjivog posezanja za sintesajzerima na mjestima koja vape za "prirodnom" produkcijom – no to je valjda navika zaostala iz razdoblja glazbene "plastike" iz 80-ih na kojoj je zgrnuo bogatstvo.
Naime, od njega svatko očekuje pitkost i po tome "Santo Spirito Blues" nije nikakav izuzetak, a problemi nastaju spoznajom da njegov autorski rukopis (za razliku od vrhunskog baratanja slide-gitarom) povremeno zjapi rupama ili, u boljim slučajevima, pokazuje simptome ugodne rutine. Najbolji trenuci kriju se u energičnoj „Dancing My Blues Away“ i ambicioznoj, šestominutnoj, jazzom prožetoj „Money“.
No čak se i tada nameće neizbježno pitanje: je li svijetu potrebna još jedna stilska vježba na području koje je u zadnjih pola stoljeća toliko puta istraženo na mnogo originalniji način? Za fanove Claptonovih podjednako predvidljivih srodnih projekata ovo zvuči OK, no slušatelji koji od izvođača očekuju da okvir bluesa postavi u drugačiju, novu perspektivu, posegnut će za bendovima poput The Black Keys, ili barem za starijim albumima nedavno rasformiranih The White Stripesa.
