Svilenkasti Christopher Owens neugodno je iznenadio svoje obožavatelje najavom da se njegova grupa Girls, proslavljena velikim indie hitom “Hellhole Ratrace”, raspada nakon samo dva, dosta hvaljena albuma. Owens je to učinio jer on i njegov glazbeni partner Chet “JR” White nikako nisu mogli naći suradnike koji bi bili zainteresirani za sudjelovanje u svim kreativnim fazama rada, što je zanimljiva pouka da ni zvijezdama nije lako naći ljude koji će gristi.
No, razočaranje nije dugo trajalo jer je ubrzo najavio, potom i objavio svoj prvi solistički album “Lysandre” koji vuče neke zajedničke crte s radom Girlsa, ali ide i svojim putem. Od starih karakteristika tu je specifična Owensova prozračnost koju sada manifestira u više salonskom izdanju soft-rockera i pastoralnog folkera. Cijelim albumom provlači se prepoznatljiva (Lysandrina) tema koja će za neke albumu možda dati oblik čvršćeg koncepta, ali vjerojatnije je da je Owens samo tražio zgodno objedinjavanje raznolikih pjesama u skladnu cjelinu (i zato ih sve svira iz A).
Album “Lysandre” kolekcija je niskofrekventnih pjesama čiju ugodu tek povremeno efektno propara neka naglašenija električna gitara (“Here We Go”) ili karikaturalno jazzy saksofon čijem je sviraču Owens dao naputak da svira kao “Lisa Simpson” (“New York”).
Prvim dijelom albuma provlači se Owensovo oduševljenje New Yorkom (on je iz Kalifornije), a u drugoj polovini izdvaja se pjesma u kojoj kao da se unaprijed pripremio za obračun s kritičarima koji neće shvatiti ili prihvatiti njegov svjesni niskofrekventni stil. U prvom stihu daje im udicu: “Što je ako je sve o čemu pjevam već rečeno”, da bi zaključio “ljepota je uhu slušača”. I doista jest!
Ocjena:4/5
