Zagrebačku premijeru Euripidove tragedije “Bakhe” svakako treba pohvaliti jer to je ostvarenje principa na kojem bi trebali inzistirati svi naši ljetni festivali. Izvorno predstavljena na Brijunima, “Bakhe” su plod koprodukcije Teatra Ulysses i Zagrebačkog kazališta mladih, a predstava je sada dobila svoj uobičajeni kazališni život, postala dio kazališnog repertoara.
Dioniz je bog konzumerizma
Na taj je način konačno izbjegnut apsurd u kojem se ljetne kazališne produkcije (a i u Splitu i u Dubrovniku to su često velike ansambl-predstave u koje je uložen ozbiljan trud i još ozbiljniji novac) jednostavno “ugase” nakon tek nekoliko izvedbi. Ovako predstava živi na daskama “kopnenog” teatra, može je vidjeti širi krug publike, a pred njom je i veća mogućnost gostovanja.
No, kakve su to “Bakhe”? Predstava je nastala po prijevodu Lade Kaštelan, u dramaturgiji Željke Udovičić Pleštine, čiju režiju potpisuje Lenka Udovički, nosi čistu žensku energiju, i to ne samo zbog jezgre autorskog tima. Naime, u Euripidovo doba ženama na kazališnoj sceni nije bilo mjesta pa su ovu tragediju, s jakim ženskim likovima, glumili isključivo muškarci. Ovdje Lenka Udovički na scenu postavlja same glumice, njih dvanaest, te priču o gradu Tebi i Tebancima koji nisu željeli štovati boga Dionisa, koji im se osvećuje na krvav način, spaja sa sadašnjošću, u kojoj Dionis postaje bog konzumerizma. Namjera da se progovori o današnjim bogovima i bogopoklonstvima te načinima na koji oni gospodare životima današnjih žena, jasno je postavljeno, ali ne i dobro provedena. Također, čitajući prošlog ljeta o radu na predstavi, obećavajuće su zvučale priče o tome kako su sve glumice, pripremajući se za ovu predstavu, išle na grupnu psihoterapiju, jer i te se scene dio ovih “Bakhi”.
Nažalost, od zanimljivih ideja vidjeli smo samo naznake pa predstava kao cjelina, i u svojoj drugoj premijeri, u prvom redu djeluje kao skica za neki budući kazališni projekt. Grčki dio (uvjetno rečeno jer vremena su čvrsto spojena i isprepletena) još kako-tako funkcionira, iako je pitanje koliko ga može pratiti gledatelj koji ne poznaje izvornu priču, ali u sukobu sa sadašnjim vremenima mnoga postavljena pitanja nemaju svoj smislen kraj. Najbolje se to može objasniti upravo u scenama grupne psihoterapije. Na sceni, pred gledateljima, sjedi grupa žena, terapeut započinje seansu, potiče ih na razgovor... Neke govore, neke tek nervozno “tresu” nogom čekajući da i ta muka prođe, neke šute... Doznajemo, primjerice, da jednu tuče muž. “Ništa me ne boli”, tvrdi ona i govori kako tu obiteljsku situaciju više ne može trpjeti jer sve to gledaju njezina djeca. A tada? Ništa. Scena jednostavno nestaje, kao da je u predstavi nikad nije ni bilo.
Gledatelj jako dobro zna da neki muževi mlate svoje žene dok su djeca, zatočena u tom paklu, sve to prisiljena gledati. Nije nam namjera tvrditi da jedna kazališna predstava može tu nešto promijeniti, ali kada tako postavljena scena nestane u mraku kazališta, to je teatarski nemar. Čak i nemoć. Tim više jer istu glumicu (Senka Bulić) koja na psihoanalizi glumi premlaćenu suprugu, gledamo kao majku tebanskog kraja, koja se krvavih ruku vraća u grad. Ona je sudjelovala u ubojstvu svog sina (?!) i njegovu otkinutu glavu donosi nazad u Tebu.
Sjajna Ivana Krizmanić
Zbog takvih nedoumica glumice su ovdje uglavnom prepuštene same sebi, što nije nimalo lak zadatak, posebno kada moraju u djeliću trenutka iz svojih ženskih skliznuti u muška obličja. I obratno. Sjajno to izvodi Ivana Krizmanić u ulozi Penteja i upravo je način na koji glumački uspijeva postići čak i to da njezino tijelo iznenada djeluje deset puta robusnije, pamtit ćemo ovu predstavu. Od ostalih uloga treba istaknuti Katarinu Bistrović Darvaš u ulozi Dionisa. Glumi ga distancirano, bez i mrvice strasti i tako postiže sliku okrutnog i hladnog boga, onog koji će krvlju naplatiti svoje božanstveno sebeljublje.
