Ono što je Oliver Frljić u Hrvatskoj Árpád Schilling je u Mađarskoj. Društveno angažirano kazalište kojem je zadatak reagirati na vrijeme u kojem živimo Schillingova je misao vodilja. Koristeći kazalište kao medij kojim kritizira rast konzervatizma u društvu, dospio je na listu nepoželjnih, barem kada je riječ o Mađarskoj Viktora Orbána. Sa svojim, po mnogim političarima, kontroverznim stavovima i željom da i hrvatskoj publici ukaže da treba biti svjesna svojih prava, Schilling u subotu u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) premijerno predstavlja autorski projekt “Pansion Eden”, svoju prvu režiju u Hrvatskoj.
Društvo ne podnosi kritiku
Zagrebačkoj je publici poznat po “BLACKlandu”, satiričkoj predstavi o stanju mađarskoga društva nakon ulaska u EU, s kojom je gostovao 2007. na Festivalu svjetskoga kazališta, a gostovao je i na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci s predstavom “Galeb”, koja je i nagrađena za najbolju predstavu festivala te režiju. Ove je godine u ZKM došao s idejom scenarija, a improvizacijom s dvanaest glumaca stvorio je dvosatnu predstavu.
– Iako je svatko od glumaca dao svoj doprinos u stvaranju scenarija, svaka je improvizacija bila strogo vođena. Proces stvaranja bio je poprilično težak. Dva tjedna prije premijere glumci su dobili 114 stranica teksta koje je trebalo postaviti na scenu. Međutim, raditi s hrvatskim glumcima jako je ugodno i nikada nije došlo ni do kakvih nesuglasica – govori Schilling. Raditi izvan domovine općenito je, ističe redatelj, lakše. Tu pojavu nije primijetio u zapadnoj Europi zbog čega je naziva jugoistočnoeuropskom sudbinom umjetnika.
– Vjerujem da je i Frljiću lakše raditi u Poljskoj nego u vlastitoj državi. Tako je i meni jednostavnije raditi u Hrvatskoj ili bilo gdje drugo nego u Mađarskoj. Inače to nigdje u svijetu nije prirodno, osim u ovom dijelu Europe. Ne cijenimo drugačije, ne cijenimo talent, a odatle proizlazi naša kolektivna iskompleksiranost, paranoja, ali i činjenica da ne znamo i ne možemo podnijeti kritiku, kao što se ne znamo i ne možemo radovati tuđem uspjehu. Mi takve stvari izbacimo iz sustava pa se pravimo da ne postoje – govori Schilling ističući kako je, za razliku od Hrvatske, neznanje o osnovnim ljudskim pravima u njegovoj domovini najveći problem.
– Malo tko u Mađarskoj zna što je sloboda govora zapravo. Jednako je i s ljudskim pravima. I zašto bi onda nekome nešto nedostajalo kada i ne zna da to nešto postoji – opisuje Schilling situaciju u susjednoj državi. U Mađarskoj je postao prijetnja za nacionalnu sigurnost, mediji su ga, s politikom na čelu, stavili u isti koš s – teroristima.
– Kada je prije osam godina mađarska vlada donijela novi zakon o medijima protiv kojeg se pobunila i Europska unija, tada je počela stvarati okruženje točno onakvo kakvo želi: kontrolirano i konzervativno koje sprečava svaku slobodu govora. Tada je vlada okupirala devedeset posto medijskoga prostora, a to znači da je sve zauzela desnica koja ne dopušta nikakve liberalističke ideje – objašnjava Schilling. Unatoč tomu, redatelj sa slobodom govora, kaže, nema problema budući da uvijek kaže ono što misli, pa makar pod cijenu medijskoga linča i nedobrodošlice u vlastitoj domovini.
Neznanje je svima ugodnije
Poseban trn u oku Schillingu famozna je Orbánova ograda koja se kao motiv proteže i u “Pansionu Eden”. Radnja je inspirirana istinitim događajima tijekom kojih su krijumčari ljudima migrante prevozili u hladnjačama što je pak rezultiralo tragedijom. Protagonisti predstave tog nemiloga događaja prisjećaju se za vrijeme trajanja svadbe kao obiteljskoga događaja koji slavi ljubav i život. Zloupotreba moći, laži, korupcija, strahovi i svjetonazori isplivavaju na površinu, a upravo u tom trenutku kazalište postaje refleksija svega onoga što čini današnje društvo.
– Jako važan element predstave jest činjenica da većina društva odbija pogledati stvarnost. Kada se pojavi neka osoba koja bi ukazala na naše pogreške, društvo je uvijek gurne od sebe i proglasi je krivom. Svima nam je ugodno biti u neznanju. Indiferentnost, lijenost, kukavičluk i mirenje sa situacijom koja nije dobra nam je u krvi – govori Schilling dodajući kako u predstavi nema eksplicitnih provokacija te da se važna pitanja nalaze u psihološkim igricama za koje su zaslužni glumci ZKM-a. Kad je riječ o rajskome u predstavi, interpretacija će biti koliko i gledatelja.
– Eden je i mjesto odakle su prvi ljudi prognani, a jedan od važnih dijelova predstave je da je netko prognan, i to baš osoba koja je prema društvu bila dobronamjerna. Tada se postavlja pitanje što je za nas eden. Je li to ako nas puste na miru, ako se nikad ni s čim ne trebamo suočiti, ako možemo raditi što god želimo? Sva ta pitanja neka ostanu otvorena pa neka ih svatko od gledatelja zatvori za sebe – zaključio je.
Mađarski Frljić, jupiiiiiiiiiiii! Što će biti: prđenje, podrigivanje, pišanje, sranje, masturbiranje, vađenje zastave iz vagine, vađenje srpa i ćekića iz anusa, stavljanje slika nepoćudnih kulturnih radnika na gaće, stavljanje na lice, svinjskih maski političkim neistomišljenicima da svi izgledaju kao Čedo Prodanović,, klanje, silovanje, strijeljanje, ili nešto slično, a tako antifašistički, talentirano i inventivno?