Svake se godine na dodjeli Oscara mora dogoditi neko iznenađenje. Kao što je lani iznenađenje bilo rezervirano za kategoriju najboljeg glumca pa je umjesto favoriziranog prerano preminulog Chadwicka Bosemana nagradu uzeo Anthony Hopkins, preklani za “Parazit” koji je u najpozitivnijem mogućem smislu pokosio Akademiju pa dvaput u jednoj večeri postao najbolji film, ove godine se to iznenađenje dogodilo s filmom “CODA”.
Zapravo je još uvijek pomalo čudno i neobično što je baš on proglašen najboljim. I to ne zato što je pobijedio kao film koji nije film kina, nego streaming-servisa. Jer, favorit je svakako bio dragulj Netflixa – “Šape pasje”. Neobično je da je “CODA” pokupila najvažniju filmsku nagradu zato što je, ma koliko ona divna (i zapravo je u toj divnosti, izgleda, ključ), na kraju dana, bez obzira na to što je riječ o osobnom favoritu, ipak jedna prosječna priča o prosječnoj obitelji koja živi prosječnim životima. Oscar za najbolji film uvijek je nekako išao filmovima koji pomjeraju granice i pokazuju kako se daleko može ići, koji donose nešto novo, koji imaju “wow” efekt. Naravno, bilo je tijekom povijesti i velikih ili manje velikih nepravdi, počevši s “Građaninom Kaneom”, preko “Iskupljenja u Shawshanku” (opet, unatoč osobnom favoritu “Forrestu Gumpu”) do “La La Landa” koji su ostali kratki za zasluženu nagradu. No, vodeći se logikom da najbolji film ipak treba biti – jednostavno rečeno – posebniji, ovogodišnja koplja su se trebala lomiti između “Šapa pasjih” i “Belfasta”.
”CODA” nam priča priču o četveročlanoj obitelji od kojih su otac, majka i stariji brat gluhonijemi dok je tinejdžerica Ruby rođena bez hendikepa. Njih troje bore se kroz život gradeći biznis s ulovom ribe, a Ruby im uglavnom služi kao prevoditeljska spona između gluhog i čujnog svijeta. Naravno, kao predvidljiv, ali opet savršeno uklopljiv začin dolazi trenutak u kojem Ruby ne voli obiteljski biznis, nego mašta o prestižnom glazbenom koledžu na kojem bi studirala pjevanje… “CODA” je puna simpatičnih, humorističnih i neodoljivih trenutaka u kojima je glavna zvijezda više-manje Troy Kotsur koji nam je u “CODA-i” za ovu filmsku sezonu priredio jednu od najboljih glumačkih izvedbi uopće. Puna je i sladunjavo-plačnih scena koje ipak vješto plešu na rubu da ne pribjegnu pojeftinjenju emocionalne uključenosti koju će zasigurno imati svatko tko pogleda film. Zapravo je dobro je da se u ovogodišnjim lomljenjima koplja našla “CODA” jer pokazuje moć filma na jedan drugačiji način. Naime, unatoč povremenoj “limunadastosti” i običnosti, “CODA” je ipak film koji je od svih kandidata donio najviše emocije. Obične, nepatvorene, surove i tople emocije. A možda je i to pokazatelj do čega je glasačima Akademije u ovim licemjernim, lažnim i – čemu su i sami svjedočili – agresivnim vremenima najviše stalo.
