Na čuvenom filmskom festivalu u češkom gradu Karlovy Vary svjetsku premijeru doživio je i jedan hrvatski film. Riječ je o “Zbornici” Sonje Tarokić, prikazanoj u natjecateljskom programu Kristalni globus. Film o entuzijastičnoj novoj školskoj pedagoginji u žestokoj konkurenciji s još jedanaest izvrsnih ostvarenja, osvojio je posebno priznanje glavnog žirija kao i priznanje Ekumenskog žirija. Hrvatska premijera “Zbornice” će, saznajemo, doći na red tijekom jeseni, a s redateljicom Sonjom Tarokić porazgovarali smo o njezinu dugometražnom prvijencu.
Kako je protekla svjetska premijera filma u Karlovim Varima? Kakve su do sada bile reakcije publike?
Bilo nam je strašno drago što smo pozvani u službenu konkurenciju Karlovih Vara, to je zbilja predivan festival koji ujedinjuje i grandioznost svečane premijere i široku publiku običnih ljudi koji iz cijele Češke putuju kako bi vidjeli filmove. Naša producentica Ankica Jurić Tilić i ja obje smo osjećale veliko olakšanje nakon silnih godina rada na ovom projektu, što ćemo uspjeti s ekipom filma imati premijeru u kinu, uživo s publikom, unatoč nesigurnostima ove pandemijske godine. I silno nam je značilo to što su nam nakon svake projekcije prilazili ljudi iz publike i govorili koliko su se poistovjetili s filmom, prije svega brojni emotivni prosvjetni radnici koji su prepoznali vlastitu svakodnevicu u priči. Glumcima su čak prilazili na cesti, a to mi se čini da je zbilja lijepa specifičnost baš ovog češkog festivala.
Kako ste se nakon više uspješnih ostvarenja kratkog metra odlučili snimiti i jedan dugometražni film? Na koji su način ta iskustva različita?
Na neki način čovjek uvijek mora biti malo lud, tvrdoglav i naivan da bi krenuo u snimanje dugometražnog filma, to je vrlo intenzivan i dug proces za koji treba imati mnogo snage. Zbilja je bitno imati vrlo iskrenu želju ispričati neku priču koju ćete godinama gurati i pritom se okružiti timom ljudi u koje vjerujete i s kojima želite sve to dijeliti. Film je zaista istinski timski rad i svatko u ekipi je dio jednog ogromnog puzzlea za koji do kraja procesa niste sigurni hoće li se uspješno posložiti.
Koliko dugo je film nastajao i kako je proteklo snimanje?
Ideja za ovaj film nastala je još za vrijeme studija na Akademiji dramske umjetnosti, no tek je uz potporu HAVC-a i raznih međunarodnih platformi “stao na noge”. Ja zaista vjerujem u dugotrajan i iscrpan rad na tekstu, no pritom sam imala sreće što sam uz podršku produkcijske kuće Kinorama uspjela sudjelovati na scenarističkim radionicama kroz koje smo projekt ustvari već kroz razvojnu fazu predstavili Europi. Izazova je bilo mnogo, to je jedan brbljavi film s ogromnim brojem ansambl-scena, predstavljen je svijet jedne škole uz mnogo glumaca, djece i statista – i sve su to ustvari kriteriji zbilja teškog snimanja. Mogu zaista biti sretna što smo to uopće ostvarili, a uspjeh filma je samo šlag na tortu.
Kazali ste kako je i nastanak ovog filma bio dugačak i lud proces u kojem je sudjelovao velik broj ljudi i širok glumački ansambl. Tko su oni i kako ste ih odabrali?
Osjećam veliku zahvalnost prema svim glumcima koji su sudjelovali u filmu, i kroz male i kroz velike uloge pokušali smo zajedno svakom liku prići s mnogo srca i empatije. Proces audicija, glumačkih proba i potom samo snimanje omogućilo mi je da od svih njih toliko mnogo naučim, imam osjećaj da sam kroz jedan film prošla čitavu školu rada s glumcima. No sve se to jednako prelamalo i na leđima glavne glumice Marine Redžepović koja je bila moj ogromni saveznik od početka do kraja. Marina zbilja nosi ovaj film, ona je njegovo srce. Cijeli emocionalni uteg ove priče počiva na njezinu liku i mislim da je napravila predivan i jako težak posao. Svaki kadar ovog filma odiše njezinom toplinom i empatijom i jako sam sretna što smo zajedno dijelile ovaj proces.
Kako biste ukratko opisali ovaj film našoj publici koja ga, nažalost, još nije imala priliku pogledati?
Iako je u suštini riječ o jednoj emotivnoj drami, priči o osnovnoškolskoj pedagoginji koja se pokušava uklopiti u novi milje, to je ustvari jedan vrlo topao film prepun humornih elemenata. Film je vrlo dinamičan, brz, brbljav, u naglašenom koloritu vrtloga crvenih nijansi. Time smo pokušali dočarati našu autentičnu lokalnu atmosferu upotpunjenu tradicionalnom glazbom u izvedbi ansambla Lado, i čini mi se da je publika prepoznala ta specifična folklorna razina, simbolički bitna za priču. Voljela bih da se i kod nas ljudi poistovjete s emocijama likova i nadam se da će u ovome filmu pronaći otpuštanje za sve tenzije koje nam naša okolina zna proizvesti, bez obzira na to je li riječ konkretno o zbornici, o nekoj drugoj radnoj zajednici ili našem društvu općenito.
Zbornica je jedno vrlo kompleksno i specifično mjesto zajednice. Zašto ste odabrali baš nju kao fokus filma?
Kroz priču o zbornici zapravo govorimo o osjećajima koji nas vode kroz život općenito – to je film o funkcioniranju jedne čvrste zajednice unutar koje se glavna junakinja pita može li nešto pomaknuti naprijed vodeći se svojim idealima, ili će je zamorno iskustvo svakodnevice “pojesti” i promijeniti. Svima nam se ponekad čini da nam ljudi oko nas predstavljaju najveći teret, to je zbilja univerzalna emocija. A opet, školski sustav nosi jednu posebnu simboličku težinu, kroz njega govorimo i o onome što nasljeđujemo, o vrijednostima koje prenosimo dalje, i o odgovornosti iza naših postupaka.
